Đuro Đaković rođen je u Brodskom Varošu kraj Broda na Savi 1886. godine. U Sarajevu kao metalski radnik 1905. i 1906. godine sudjeluje u prvim radničkim štrajkovima u Bosni, a 1910. godine djeluje kao istaknut omladinski rukovodilac u tome gradu.[4] Po izbijanju Prvoga svjetskog rata biva uhićen zbog proturatnog djelovanja, nakon čega ga vojni sud kao veleizdajnika osuđuje na smrt. Kasnije je amnestiran i upućen na prisilni rad u Arad i Komoran.
Organizirao je veliki štrajk građevinara 1919. godine, a bio je i članom Centralne uprave Saveza metalaca za BiH i uprave Glavnog radničkog saveza BiH.
Godine 1920. angažira se u sindikalnoj kampanji za oslobađanje uhićenih rudara, sudionika Husinske bune.[5]
Godine 1921. bio je delegatom KPJ-a na Trećem kongresu Kominterne u Moskvi. Više je puta uhićivan, mučen i proganjan, a od 1922. do 1926. godine interniran je u rodnome mjestu.
Po odlasku u Zagreb 1926. godine postao je tajnikom Oblasnog odbora Saveza metalaca Hrvatske.[4]
Bio je jedan od najistaknutijih boraca protiv frakcija u vrhovima KPJ-a. Tijekom 1927. i 1928. godine boravi na Lenjinovom sveučilištu u Moskvi, a u Kraljevinu SHS vratio se je kao opunomoćenik Kominterne za sprovođenje Otvorenog pisma upućenog članovima KPJ-a. Na Četvrtom kongresu KPJ-a u Dresdenu 1928. godine postao je organizacijski tajnik CK KPJ.
Kao veliki protivnik Šestosiječanjske diktature, u travnju 1929. godine uhićen je u Zagrebu i mučen. Nedugo zatim odveden je na tadašnju jugoslavensko-austrijsku granicu, gdje su ga žandari, pri insceniranom bijegu, ubili 25. travnja, s Nikolom Hećimovićem, tajnikom Crvene pomoći.[1][2][3]
U Belgiji je tijekom Drugoga svjetskog rata, u sklopu oružanoga pokreta te zemlje, od iseljenika s područja Jugoslavije formirana jedinica "Đuro Đaković".[7]
Dvadeset godina nakon smrti, 25. travnja 1949. godine, njegovi su posmrtni ostaci svečano preneseni u Beograd i pokopani u grobnicu na Kalemegdanu, pokraj posmrtnih ostataka Ivana Milutinovića i Ive Lole Ribara.
1979. godine arhitektFedor Tolja projektirao je Spomen-park "Đuro Đaković" u Đakovićevu rodnom Brodskom Varošu.[9]
1986. godine u Zagrebu mu je postavljeno poprsje, rad kipara Vanje Radauša.[10]
Izvori
↑ abcPerić, Ivo, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, Kronika važnijih zbivanja, Dom i svijet, Zagreb, 2006., ISBN953-238-001-9, str. 162.
