Ustavni sud jest vrhovni sud koji se prvenstveno bavi ustavnim pravom. Njegova glavna nadležnost je da odlučuje o tome da li su zakoni koji se osporavaju zapravo neustavni, odnosno da li su u suprotnosti sa ustavom utvrđenim pravilima, pravima i slobodama.
Ustavni sud u većini zemalja djeluje kao nezavisno tijelo, nezavisno od zakonodavne, izvršne i sudskevlasti. Prema nekim pravnim teoretičarima, ustavni sudovi izdvojeni su iz podjele državne vlasti, pa se čak sugeriše da se radi o četvrtoj, nadzornoj vlasti koja nadzire sve druge vlasti i nije podožna zakonima, jer se i sama bavi njima, već samo ustavu i ustavnim zakonima.
Ustavni sudovi nisu najviša sudska instancija u nekoj državi. Oni su, u pravilu, vrhovni sudovi za ustav, jer ustavni sud ne pripada sudskoj vlasti.
Godine 1919. Prva Austrijska Republika uspostavila je prvi namjenski ustavni sud, Ustavni sud Austrije, koji je postojao samo do 10. oktobra 1920, kada je stupio na snagu novi ustav zemlje, nakon čega je sud dobio ovlaštenje da preispituje zakone svojih pokrajina.[4] Ustav Čehoslovačkeiz 1920, koji je stupio na snagu 2. februara, bio je prvi koji je predviđao poseban sud za sudsku reviziju parlamentarnih zakona, ali se sud nije sastao sve do novembra 1921. Na organizaciju i nadležnosti oba suda uticale su ustavne teorije Hansa Kelsena.[5] Kasnije je ova ideja o posebnom ustavnom sudu koji bi razmatrao samo predmete koji se tiču ustavnosti akata nacionalnog zakonodavstva postala poznata kao austrijski sistem, a kasnije su je usvojile mnoge druge zemlje, npr. Lihtenštajn (1925), Grčka (1927), Španija (1931), Nemačka (1949) i slično.
Obim
Ustavni sudovi ispituju ustavnost zakona nezavisno o konkretnom pravnom predmetnu ili sporu, i tako donose odluke koje djeluju prema svima (nisu ograničene na konkretan slučaj). To znači da se zakon, odnosno njegove odredbe, za koje ustavni sud zaključi da su neustavne, poništavaju ili ukidaju. Uz nadzor ustavnosti zakona, ustavnim sudovima se redovno povjerava i nadzor nad ustavnošću i zakonitošću podzakonskih propisa.
Ustavni sudovi, u pravilu, odlučuju o pravima i obavezama najviših tijela državne vlasti (rješavaju sukob nadležnosti). U federalnim državama povjerava im se rješavanje sporova među federalnim jedinicama, te između federalnih jedinica i federalnih tijela. Osim toga, ustavni sudovi obično nadziru zakonitost provedenih izbora i referenduma.
Ustavni sudovi vode postupke u slučaju povrede ustava visokih državnih dužnosnika (prije svega predsjednika države) te utvrđuju njihovu eventualnu odgovornost.
U pogledu zaštite sloboda i prava građana zagarantovanim ustavom, ustavni sudovi odlučuju o pojedinačnim zahtjevima građana (najčešće u obliku ustavne tužbe ili žalbe) pružajući ustavnosudsku zaštitu pojedincima čija su ustavna prava povrijeđena aktima sudske, upravne i druge javne vlasti.
Neki su ustavni sudovi ovlašteni i za tumačenje ustava, pa i zakona, donoseći interpretativne odluke (najčešće na zahtjev najviših državnih tijela ili dužnosnika).
Naredni spisak čine zemlje sa posebnim ustavnim sudovima. Ipak, neke druge zemlje nemaju posebne ustavne sudove, već umjesto toga delegiraju ustavnu sudsku vlast na svoj redovni sudski sistem, pri čemu konačnu moć donošenja odluka ima vrhovni redovni sud. Međutim, takvi sudovi se ponekad nazivaju i "ustavni sudovi". Na primjer, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država nazvan je najstarijim ustavnim sudom na svijetu,[6] jer je bio jedan od prvih sudova na svijetu koji je poništio zakon kao neustavan (Marbury protiv Madison), iako nije poseban ustavni sud, koji razmatra predmete koji se ne dotiču Ustava.
^Mauro Lenci, The battle over "democracy". In Oddens, Joris; Rutjes, Mart; Jacobs, Erik (1. 5. 2015). The political culture of the sister republics, 1794-1806: France, the Netherlands, Switzerland, and Italy. Amsterdam University Press. ISBN9789048522415.
^Romeu F.R., The Establishment of Constitutional Courts: A Study of 128 Democratic Constitutions, „Review of Law & Economics”, 2 (1), Washington, D.C.: CQ Press, 2006, p. 104.
