Živeći u dolinama Tigrisa i Eufrata sumerski poljoprivrednici su mogli uzgajati u izobilju žitarice i druge usjeve, a višak im je omogućio da se nasele na jednom mjestu. U Sumeru se pojavilo i prvo proto pisanje u prahistoriji koje se pojavilo u 3000. p. n. e. Najraniji tekstovi datiraju iz gradova Uruk i Jemdet Nasr koji datiraju oko 3300. godine p. n. e; rano pisanje klinastim slovom pojavilo se oko 3000. p. n e.[1]
Etimologija
Izraz "Sumerac" je ustvari eksonim (ime dato od druge skupine ljudi), koji su prvo upotrebljavali Akađani. Sumerci su sami sebe zvali "crnokosi ljudi" (sag-gi-ga) a njihovu zemlju "mjesto prosvijećenih gospodara" (ki-en-gir). Akadska riječ Šumer vjerovatno predstavlja ovu riječ sa naglaskom. Mnogi smatraju da su sumerci, sa jezikom, kulturom, i možda čak i izgledom, drukčijim od njihovih semitskih susjeda, bili osvajači ili migranti, mada je teško reči kada se je ovo dogodilo i odakle su to Sumerci došli.
Historija
Moderni historičari smatraju da se Sumer izvorno trajno nastanio između c. 5500 i 4000 p. n. e. narodima zapadne Azije koji su govorili sumerskim jezikom koji su aglutinativni jezični izolat.[2][3][4][5] Ti pretpostavljeni prapovijesni ljudi danas se nazivaju "Ubaidi" [6] a smatra se da su nastali iz samarske kulture sjeverne Mezopotamije.[7][8][9][10] Moderni naučnici vjeruju da su
Ubaidijci (iako ih Sumerani nikad ne spominju) bili prva civilizacijska sila u Sumeru koja je isušila močvare za poljoprivredu, razvila trgovinu i uspostavljala zanate, uključujući tkanje, obradu kože, obradu metala, zidanje i izradu keramičkih pločica.
Neki učenjaci osporavaju ideju protoeufratnog jezika ili jednog jezika supstrata; smatraju da je sumerski jezik izvorno bio jezik lovačkih i ribolovnih ljudi koji su živjeli u močvarama i obalnoj regiji Istočne Arabije i bili dio kulture ručnog klina.[11] Pouzdani historijski zapisi počinju mnogo kasnije; u Sumeru ne postoje nikakve vrste zapisa starije od Enmebaragesijeve ere (26. vijek p. n. e).
Sumerska civilizacija se formirala tokom Uručkog perioda (4. milenij p. n. e), nastavljajući u periode Jemdet Nasra i ranih dinastija. Tokom 3. milenija p. n. e, razvila se bliska kulturna simbioza između Sumeraca, koji su govorili jezički izolat, i naroda koji su koristili akadski jezik, što uključuje široko rasprostranjen bilingvizam.[12] Uticaj sumerskog na akadski je evidentan u svim oblastima, od tuđica u jeziku u većem broju, do sintaksne, morfološke, i fonološke konvergencije.[12] Ovo je podstaklo naučnike da nazivaju sumerski i akadski u 3. mileniju p. n. e. jezičkim savezom.[12] Sumer su pokorili kraljevi Akadskog carstva koji su govorili semitske jezike oko 2270 p. n. e, ali se sumerski zadržao kao sveti jezik.
Kip Gudea, princa Lagaša.
Izvorna sumerska vladavina ponovno se pojavila oko jednog vijeka tokom treće dinastije Ura približno oko 2100–2000 p. n. e, ali je akadski jezik također ostao u upotrebi. Sumerski grad Eridu, na obali Persijskog zaliva, se smatra da je bio mešu prvim gradovima na svijetu, gde su se stopile tri zasebne kulture: Ubaidskih farmera, koji su živjeli u kolibama od zemljanih cigli i praktikovali navodnjavanje; kultura pokretnih nomadskih semitskh pastira koji su živeli u crnim šatorima i pratili stada ovaca i koza; i ona ribara, koji su živjeli u kolibama u močvarama, koji su možda bili pretci Sumeraca.[13]
Neki arheolozi smatraju da su Sumerci u stvari autohtoni stanovnici Mezopotamijskih ravnica. Neki drugi predlažu da se samo sumerski jezik može zvati "sumerski" jer nije nikad ni bilo zasebne "Sumerske" etničke grupe. Sumerski jezik se smatra kao osamljeni jezik u lingvistici jer ne pripada ni jednoj poznatoj ježičnoj porodici, u usporedbi s akadskim, koji pripada afroazijskoj jezičnoj porodici.
U najranijim vremenima, Sumer je bio podijeljen u nekoliko neovisnih gradskih-država, čije su granice bile određene kanalima i graničnim kamenima. Svaki grad je u središtu imao hram zaštitnom bogu grada i pod vladavinom svećenika ili kralja, koji je bio značajno uključen u vjerskim događajima grada. Neki od većih gradova ovog doba su bili Eridu, Kiš, Lagaš, Uruk, Ur, i Nipur. Dok su ove gradovske-države napredovale i razvijale se, htjeli su da dokažu prvenstvo među ostalih pa je sljedećih 1000 godina bilo puno ratovanja o vodi, trgovini, i porezu od nomadskih plemena.
Postoji spisak Sumerskih kraljeva sa tradicionalnim spiskom ranih dinastija, no, značajan dio spiska je samo mitologija. Prvo ime na spisku za koje postoje arheološki dokazi je to od Enmebaragesija Kiškog, čije se ime također spominje u epi o Gilgamešu. Zbog ovoga, mnogi historičari sada smatraju da je Gilgameš bio stvarni kralj Uruka.
Lagaška dinastija je poznata zbog važnih građevina, a i zbog toga što je jedno od prvih carstva u zabilježenoj historiji bilo to od Eanatuma Lagaškog, koji je pripojio skoro sav Sumer, uključujuči Kiš, Uruk, Ur, i Larsu. Osim toga, njegovo carstvo je doseglo čak do Elama i Perzijskog zaljeva.
Lugal-Zage-Si, svećenički kralj Umme je srušio Lagaš dinastiju, zauzeo Uruk, napravio ga svojom prijestolnicom, i tako stvorio svoje carstvo od Perzijskog zaljeva do Sredozemlja. On je bio zadnji etnički Sumerski kralj prije dolaska Sargona Akadskog.
^Margarethe Uepermann (2007), "Structuring the Late Stone Age of Southeastern Arabia" (Arabian Archaeology and Epigraphy Arabian Archaeology and Epigraphy Volume 3, Issue 2, pages 65–109)
^ abcDeutscher 2007, str. 20–21 harvnb error: no target: CITEREFDeutscher2007 (help)
^Leick, Gwendolyn (2003), "Mesopotamia, the Invention of the City" (Penguin)
.svg)
.jpg)
