Nakon iskustva Velike depresije i dva svjetska rata tražena je bolja kontrola monetarnog tržišta. Krajnji cilj bio je brže plaćanje i lakša trgovina na svjetskom tržištu.[1]
Susret u Bretton Woodsu
Predstavnici 44 zemlje susreli su se u julu 1944. u hotelu Mount Washington, (Bretton Woods) gdje je usaglašen sporazum. Ratifikacija je uslijedila 1946. poslije Drugog svjetskog rata.[1][2]
Dva plana
White (lijevo) i Keynes (desno) 8. marta 1946 kod susreta Međunarodnog guvernerskog savjeta
Keynsov plan
Britanski ekonom John M. Keynes predlagao je stvaranje svjetske valute "bancor". Zemlja A koja izvozi u zemlju B i postigne višak, može ga ustupiti kao kredit (u bancor valuti) zemlji C za uvoz.[2]
Whiteov plan
Američki ekonom Harry D. White predlagao je stvaranje Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) gdje članice uplaćuju doprinos namijenjen kao kredit. Pod utjecajem SAD-a, prihvaćen je Whiteov plan.[2]
Sadržaj sporazuma
Američki dolar je 1946. zvanično uveden kao svjetska valuta. Dolar je bio vezan za količinu zlata koju je deponivala Američka centralna banka (eng. Federal Reserve, FED). Članice Bretton Woodsa obavezale su se koristiti dolar na svjetskom tržištu, dok je Američka centralna banka garantovala razmjenu dolara za zlato. Isto tako dogovoren je fiksni kurs između raznih deviza, s tim da se mogao u ograničenom obimu podesiti.
Primjena u praksi
Pojedine zemlje imale su veći uvoz nego izvoz. Negativna bilansa tih zemalja mogla se eliminisati na dva načina: prilagođavanjem kursa lokalne valute spram dolaru odnosno inflacijom ili kreditima MMF-a. Uplaćivanje doprinosa obavlja se i danas, u dolarima.[2]
Kraj sporazuma
Ekonomska politika SAD-a dovela je do znatnog gubitka vrijednosti dolara. Inflacija u SAD-u od 1960. nagomilala je toliku količinu dolara da je inicijativom predsjednika Nixona 1971. ukinuta konvertibilnost sa zlatom.[3] Članice Bretton Woodsa vraćaju se od 1973. na prvobitnu fleksibilnu deviznu politiku.[4]
