| Sokolarstvo |
|---|
![]() |
|
| Država | |
|---|
|
| UNESCO oznaka | 01209 |
|---|
| Datum upisa | 2010, 2012, 2016 |
|---|
| Veb-sajt | UNESCO |
|---|
Sokolarstvo je tradicijska djelatnost koja je izvorno bila jedan od načina prikupljanja hrane. Vremenom je sokolski lov evoluirao kako bi se više povezo sa očuvanjem prirode, kulturnim naslijeđem i društvenim angažmanom unutar i među zajednicama. Slijedeći vlastitu tradiciju i etička načela, sokolaši treniraju i uzgajaju ptice grabljivice (što osim sokola uključuje i ptice kao što su orlovi i jastrebovi) razvijajući vezu s njima i postajući njihov glavni izvor zaštite.
Sokolari razvijaju snažne duhovne veze sa svojim pticama za čiji uzgoj, trening i djelovanje prilikom lova je potrebna posebna požrtvovanost. Sokolarstvo se također i prenosi s koljena na koljeno kao porodična baština (npr. u Mongoliji, Maroku, Kataru, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje očevi vode djecu u pustinju kako bi izgradili povjerenje putem treninga), ali i formalizirala obuka u klubovima.
Većina ljudi smatra sokolarstvo hobijem, ali nije tako. Sokolarstvo je način života, gde sokolar živi životom prošlosti sa duhom čovjeka i duhom ptice grabljivice. Sokolar mora imati u sebi osećaj da prepozna svaku promjenu u ponašanju ptice grabljivice, a takav osećaj se razvija vremenom, uz mnogo truda i rada. Dosta ljudi se javlja u želji da se bave sokolarstvom, ali problem je u tome što sokolarenje olako shvataju.
[1]
Sve ptice grabljivice su zakonom zaštićene i nemogu se uzimati iz prirode. Mogu se kupiti iz nekih odgajivačnica. Takve jedinke posjeduju CITES sertifikat koji potvrđuje porijeklo ptice i dokaz da ptica nije uzeta iz prirode. Ptica mora imati prsten sa registarskim brojem koji takođe piše i na CITES sertifikatu ili mikročip.
Svjetska kulturna baština
Iako svjetski sokolari potječu iz različitih sredina oni svi dijele zajedničke vrijednosti poput tradicija i navika, te metoda treninga i brige za ptice, ali i opreme koju koriste i veza koje ostvaruju sa svojim pticama. Zbog toga je ova djelatnost upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine prvi put 2010. godine kao zajednička nematerijalna baština više zemalja, a dopunjavana 2012, 2016 i 2021. god. Na listi su: Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Italija, Južna Koreja, Katar, Kazahstan, Mongolija, Njemačka, Mađarska, Maroko, Pakistan, Portugal, Saudijska Arabija, Sirija, Španija, Ujedinjeni Arapski Emirati.[2]
Reference
Vanjski linkovi
