Sezonsko istjerivanje stoke (ili Transhumanca: prema francuskom jeziku - transhumant, od trans i humus - zemlja) je tradicionalni sastavni dio stočarstva. Odvija se duž migratornih ruta između ljetnih i zimskih pašnjaka.[1] Ljeti je stoka u višim, a zimi u nižim krajevima. Rasprostranjeno je na Sredozemlju, Alpama, srednjoj Aziji, dijelovima Australije i planinama Amerike.
Primjenjuje se najčešće u ovčarstvu, a obuhvata dva smjera kretanja između dva geografska i klimatska područja, od zore do sumraka. U proljeće tjeraju se hiljade životinja istim putevima u viša planinska područja, a u hladnijem djelu godine spuštaju se u nizinske, dolinske krajeve. Grupe stočara kreću se zajedno sa svojim psima i konjima, a u mnogim slučajevima i porodice stočara putuju sa stokom.
Stočari uglavnom imaju stalno boravište u nižim područjima. Tokom ispaše u planinama žive u sezonskim naseljima gdje se bave i poljoprivredom, ukoliko to uslovi na planini dozvoljavaju.[2]
Na planini su pastiri živjeli u kolibi (stan, bajtica, kućara) zajedno sa planinkom ili kuharicom. Uz kolibu je bio ograđeni tor za noćni boravak ovaca, a po danu ovce su uglavnom bile slobodne na pašnjaku. Predvečer bi ih vraćali u torove, solili, prebrojavali i pomuzli. Sva pažnja bila je posvećena pravljenju sira.
Više stanova (planinskih koliba) čini katun. Rastojanje između stanova je malo. Oni su, najčešće, jedan naspram drugog ili jedan do drugog, pa se tako na malom prostoru moglo podizati više stanova. Katun je imao zajedničku česmu i korito za pojenje stoke.
Stanovi se izgrađuju od jelove ili borove daske i pokrivaju šindrom. Ispred svakog stana je 1-2 kvadratna metra popločana površina. U stanu se u blizini vrata nalazilo ognjište, a iznad ognjišta visile su verige na kojima se vješao bakrač za kuhanje varenike (mlijeka). U stanu, u neposrednoj blizini ulaza, nalazila se mala popločana površina – vodovalja, na kojoj su se prali sudovi, a voda je kroz mali otvor na dnu brvana tekla van. U stanu, najčešće, nije bilo patosa, već se preko nabijene zemlje prostirale luba (oguljena kora smrče ili jele) i asura, a preko toga vunena prostirka. Posteljina se držala složena u slogu na kovčegu. U stanu nekada nije bilo kreveta a dušeci su se prostirali po prostirci. Uz brvna se nalazilo nekoliko vunenih jastuka ispunjenih slamom koji su služili za naslanjanje kada se posijeda na prostirci. Preko jastuka postavljalo se bijelo platno sa čipkom – tentene. Na jednoj strani stana, na kamenim pločama nalazile su se debele daske na kojima su kace. Kace su se pokrivale bijelim platnom. Na brvinima stana bile su pričvršćene police sa poređanim kopanjama (karlice) u kojima se razlijevala svarena varenika, da bi se skorupila (kajmak).
Razlikuju se dva tipa transhumacije: horizontalna, u ravničarskim područjima ili na visoravni i vertikalna transhumancija, tipična u planinskim područjima. Sve one sadrže istovjetne običaje: brigu i uzgoj životinja, upravljanje zemljištem, šumama i vodenim resursima i suočavanje s prirodnim opasnostima.
Svi pastiri ove vrste stočarstva imaju široko znanje o životnoj sredini, ekološkoj ravnoteži i klimatskim promjenama, jer je ovo jedna od najodrživijih i najefikasnijih metoda uzgoja stoke. Takođe posjeduju posebne vještine vezane za sve vrste rukotvorina i proizvodnje hrane. Stariji pastiri prenose svoje specifično znanje na mlađe generacije kroz svakodnevne aktivnosti, osiguravajući kontinuiranu održivost ovog načina stočarstva.
Sezonsko istjerivanje stoke se nalazi na UNESCO-voj Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovječanstva kao zajednički element nematerijalnog kulturnog nasleđa u Austriji, Grčkoj i Italiji. Odluku o upisu donio je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na zasjedanju koje je održano 2019. god. u Bogoti, Kolumbija[3]
