PROFILBARU.COM

Sedam neprijateljskih ofanziva je grupni naziv koji se u jugoslovenskoj historiografiji koristi za sedam velikih vojnih operacija Osovine preduzetih tokom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji protiv jugoslovenskih partizana.

Ovih sedam velikih ofanziva razlikovalo se od svakodnevnog ratovanja koje se vodilo u svakom dijelu zemlje, a razlikovale su se i od planiranih operacija koje su uključivale veliki broj trupa protiv izolovanih regiona. Sedam ofanziva bile su sedam različitih pokušaja pažljivo planiranih, koordinisanih i opsežnih manevara da se uništi glavno jezgro partizanskog otpora.^[1]

Spisak operacija

Sedam neprijateljskih ofanziva su:

Prva neprijateljska ofanziva, napad Osovine u jesen 1941. godine na „Užičku Republiku“, oslobođenu teritoriju koju su partizani uspostavili u zapadnom rejonu Teritorije Vojnog komandanta Srbije. U novembru 1941. godine, pod kodnim nazivom 'Užička operacija', njemačke trupe su napale i ponovo okupirale ovu teritoriju, pri čemu je glavnina partizanskih snaga pobjegla prema Bosni. Tokom ove ofanzive slaba saradnja između partizana i rojalističkih četnika prekinuta je i prerasla u otvoreno neprijateljstvo.
Druga neprijateljska ofanziva sastojala se od tri uzastopne operacije koje su izvele njemačke, italijanske i snage Nezavisne Države Hrvatske, Operacija Jugoistočna Hrvatska i Operacija Ozren protiv partizanskih snaga u istočnoj Bosni, te Operacija Prijedor za oslobađanje opkoljenih njemačkih i hrvatskih snaga u sjeverozapadnoj Bosni. U istočnoj Bosni partizanske trupe su izbjegle opkoljavanje i bile prisiljene da se povuku preko planine Igman kod Sarajeva.
Treća neprijateljska ofanziva, koja se sastojala od dvije operacije protiv partizanskih snaga u istočnoj Bosni, Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini koje su se odigrale u proljeće 1942. Te operacije su bile Njemačko-italijanska operacija Trio i italijansko-četnička crnogorska ofanziva . Ofanziva na Kozaru, koja se odigrala u sjeverozapadnoj Bosni u ljeto 1942. godine, poznata kao Operacija Zapadna Bosna od Nijemaca, ponekad se pogrešno smatra dijelom Treće neprijateljske ofanzive.
Četvrta neprijateljska ofanziva, koju su pokrenule njemačke, italijanske, Nezavisna Država Hrvatska i četničke snage, poznata je i kao Bitka na Neretvi ili Fall Weiss (Slučaj White ). Sukob je zahvatio područje između zapadne Bosne i sjeverne Hercegovine, a kulminirao je povlačenjem partizana preko rijeke Neretve. To se dešavalo od januara do aprila 1943.
Peta neprijateljska ofanziva, poznata i kao Bitka na Sutjesci ili Fall Schwarz (Slučaj Crni), bila je napad njemačkih, italijanskih, snaga Nezavisne Države Hrvatske i bugarskih snaga. Operacija je odmah uslijedila nakon Četvrte ofanzive i uključivala je potpuno opkoljavanje partizanskih snaga u jugoistočnoj Bosni i sjevernoj Crnoj Gori u maju i junu 1943.
Šesta neprijateljska ofanziva, poznata i kao Operacija Kugelblitz, niz operacija koje su poduzeli Wehrmacht i vojska NDH nakon kapitulacije Italije (Kasibilsko primirje) u pokušaju da osiguraju obalu Jadranskog mora. Desilo se u jesen i zimu 1943/44.
Sedma neprijateljska ofanziva, posljednji napad na zapadnu Bosnu u proljeće 1944. godine, koji je uključivao operaciju Rösselsprung (Viteški skok), neuspjeli pokušaj eliminacije lično Josipa Broza Tita i uništenja rukovodstva partizanskog pokreta, smještenog u Drvaru.

Do kraja sedme ofanzive veći dio Jugoslavije bio je sigurno u partizanskim rukama.^[1]

Interpretacije

Priroda partizanskog otpora je bila da ga operacije protiv njega moraju ili potpuno eliminirati ili ostaviti potencijalno jačim nego prije. To je pokazao nastavak svake od prethodnih pet ofanziva iz kojih su, jedna za drugom, partizanske brigade i divizije izlazile iskustvom i naoružanjem jače nego ranije, uz podršku stanovništva koje je nadošlo da vidi da nema alternative otporu osim smrti, zatvora ili gladovanja. Nije moglo biti polumjera; Nijemci iza sebe nisu ostavili ništa osim traga ruševina. Ono što bi u drugim okolnostima mogao ostati čisto ideološki rat za koji su reakcionari u inostranstvu govorili da jeste (a njemačka propaganda je dala sve od sebe da ih podrži) postao je rat za nacionalno očuvanje. To je bilo tako jasno da nije bilo prostora za provincijalizam; Srbi i Hrvati i Slovenci, Makedonci, Bosanci, hrišćani i muslimani, pravoslavci i katolici, potopili su svoje razlike u čistom očaju težnje da ostanu živi.^[2]
– Basil Davidson