Prva Fitna jeste prvi građanski rat u Islamskoj zajednici. Dovela je do zbacivanja Rašidunskog halifata i uspostavljanja Emevija. Građanski rat je uključivao tri glavne bitke između četvrtog pravednog halife, Alije, i pobunjeničkih grupa.
Uzroci prvog građanskog rata mogu se pratiti do atentata na drugog halifu, Omera. Prije svoje smrti, Omer je formirao šestočlano vijeće koje je izabralo Osmana za sljedećeg halifu. Tokom posljednjih godina Osmanovog halifeta, optužen je za nepotizam i ubijen od strane pobunjenika 656. godine. Nakon Osmanovog ubistva, Alija je izabran za četvrtog halifu. Aiša, Talha i Zubejr su se pobunili protiv Alije da ga svrgnu. Dvije strane su se borile u bitci kod kamile u decembru 656. godine, iz koje je Alija izašao kao pobjednik. Nakon toga, Muavija, tadašnji guverner Sirije, objavio je rat Aliji, navodno da bi osvetio Osmanovu smrt. Dvije strane su se borile u bitci kod Sifina u julu 657. godine koja je završila arbitražom.
Haridžije su bili nezadovoljni arbitražom, koji su Aliju, Muaviju i njihove sljedbenike proglasili nevjernicima. Nakon haridžijskog nasilja nad civilima, Alijine snage su ih slomile u bici kod Nahravana. Ubrzo nakon toga, Muavija je također preuzeo kontrolu nad Egiptom uz pomoć Amra ibn el-Asa.
661. godine, Alija je ubijen od strane haridžijskog Abdurahmana ibn Muldžema. Nakon Alijine smrti, njegov nasljednik Hasan je izabran za halifu i ubrzo nakon toga napadnut od strane Muavije. Zaraćeni Hasan je okončao sukob s mirovnim sporazumom, priznajući vlast Muavije, koji je kasnije osnovao Emevijski halifat i vladao kao njegov prvi halifa.
Pozadina
Nakon Muhammedove smrti 632. godine, Ebu-Bekr je postao vođa zajednice. Nakon što je ponovo uspostavio muslimansku kontrolu nad pobunjeničkim plemenima Arabije, poslao je vojske da se bore protiv imperija Bizantije i Sasanidske Perzije, pokrenuvši niz osvajanja koje je nastavio njegov nasljednik Omer. Ove bitke su dovele do skoro potpunog kolapsa Sasanida i ograničile Bizantijsko Carstvo na Anadoliju, Severnu Afriku i njene posjede u Evropi.[1] Osvajanja su muslimanima donijela značajne prihode i zemlju.[2] U Iraku su zemlje perzijske krune i aristokratije sada bile u muslimanskim rukama. Oni su postali komuna pod državnom upravom. Prihod je raspoređen među osvajačkim trupama koje su se naselile u Iraku. Omer je također prepustio pokrajinsku administraciju regionalnim guvernerima koji su vladali sa znatnom autonomijom. Pokrajinski višak je potrošen na muslimanske naseljenike osvojenih teritorija, umjesto da je proslijeđen u Medinu.
Osman je naslijedio Omera nakon što ga je ubio rob 644. godine. Politika novog halife izazvala je nezadovoljstvo među muslimanskom elitom, kao i optužbe nepotizma. Počeo je centralizirati vlast oslanjajući se na svoje Emevijske rođake koji su se dugo protivili Muhammedu prije nego što su prešli na islam 630. godine. Njegova naklonost prema rođacima je bila isključenje drugih članova Kurejšija, koji su uživali značajan autoritet tokom vladavine njegova dva prethodnika. Imenovao je svoje rođake kao guvernere svih provincija. Iako je Osman nastavio muslimansku ekspanziju u Perziji i Egiptu, ova osvajanja su se zaustavila u drugoj polovini njegove vladavine. Prihod plijena se usporio, uvećavajući ekonomske probleme koji su prethodno bili ublaženi tim prihodima. Ovo je bilo povezano sa antipatijom arapskih nomada prema centralnoj vlasti, koja je do sada bila zamijenjena kontinuiranim osvajanjima. Nastavak migracije plemena iz Arabije na osvojena područja također je rezultirao smanjenjem plaćanja prihoda od zemlje, što je dovelo do negodovanja među ranijim naseljenicima. Rani doseljenici su također vidjeli da je njihov status ugrožen dodjelom zemljišta na osvojenim teritorijama istaknutim Kurejšitima kao što su Talha ibn Ubejdullah i Zubejr ibn Avvam, kao i sticanjem zemlje od strane kasnodošlih plemenskih poglavara, kao što je Ašat ibn Kajs. Ovi poglavari su dobili teritoriju u zamjenu za svoje zemlje u Arabiji.,Osman je također preuzeo kontrolu nad krunskim zemljama Iraka kao državnom imovinom i zahtijevao da se provincijski višak proslijedi halifi. Ovo miješanje u pokrajinske poslove dovelo je do širokog otpora njegovoj vladavini, posebno iz Iraka i Egipta, gdje se većina osvajačkih vojski nastanila.
Ohrabrena Medinskom elitom, uključujući istaknute ličnosti poput Talhe, Zubejra, Amra ibn el-Asa (bivšeg guvernera Egipta kojeg je Osman smijenio) i Muhammedove udovice Aiše, pokrajinska opozicija se kasnije proširila na otvorenu pobunu. Disidenti iz Egipta i Iraka marširali su na Medinu, ubivši halifu u junu 656. Alija, Muhammedov rođak i zet, kasnije je priznat kao novi halifa.
Bitka kod deve
Aiša, Talha i Zubejr su se usprotivili Alijinom nasljeđivanju i okupili su se u Mekki gdje su tražili osvetu za Osmanovu smrt i izbor novog halife, vjerovatno Talhe ili Zubejra, kroz konsultacije. Pobunjenici su podigli vojsku i zauzeli Basru od Alijinog guvernera, nanijevši teške žrtve njegovim ljudima s namjerom da ojačaju svoje stanje. Alija je poslao svog sina Hasana da mobiliše trupe u Kufi. Nakon što je Alija sam stigao u Kufu, kombinovana vojska je marširala do Basre.[3]
Dvije vojske susrele su se izvan grada. Nakon tri dana neuspjelih pregovora, bitka je počela popodne 8. decembra 656. i trajala do večeri.[4] Zubejr je napustio teren bez borbe. Vjerovatno kao posljedica nečasnog čina ostavljanja svog naroda u građanskom ratu kojeg je on izazvao, Zubejra su progonili i ubili trupe el-Ahnafa bin Kajsa, poglavice plemena Benu Sa'd koji je ostao na sporednim linijama bitke. Talhu je ubio Emevijski Marvan ibn el-Hakam.[5]
Smrću Talhe i Zubejra, sudbina bitke je bila zapečaćena da završi u korist Alije. Međutim, borba se nastavila sve dok Alijine trupe nisu uspjele ubiti Aišinu kamilu, oko koje su se okupile njene snage. Po ovoj kamili, bitka je i dobila ime. Nakon što je opomenuo Aišu, Alija ju je vratio u Medinu, u pratnji svog brata. Alija je također najavio javno pomilovanje i oslobodio zarobljenike.[6] Ovo pomilovanje je također prošireno na visokopozicionirane pobunjenike, uključujući Marvana, koji se ubrzo pridružio svom Emevijskom rođaku Muaviji ibn Ebu-Sufjanu, guverneru Sirije, kao viši savjetnik.[6]
Bitka kod Sifina
Ubrzo nakon nasljeđivanja vlasti, Alija je otpustio većinu guvernera koje je smatrao korumpiranim, uključujući Muaviyu, rođaka Osmana.[7] Muavija je odbio da se povuče i obavijestio je Aliju preko predstavnika da će ga priznati kao halifu u zamjenu za doživotno guvernerstvo Sirije i Egipta.[8] Alija je ovaj prijedlog odbio.[9]
Kao odgovor, Muavija je objavio rat Aliji u ime Sirijaca, zahtijevajući osvetu za Osmanovu smrt. Imao je za cilj svrgnuti Aliju i uspostaviti sirijsko vijeće za imenovanje sljedećeg halife, koji bi vjerojatno bio on sam. Alija je odgovorio pismom da je Muavija dobrodošao da iznese svoj slučaj Alijinom sudu, tražeći od njega da ponudi bilo kakav dokaz koji bi Alija optužio za ubistvo Osmana. Alija je također izazvao Muaviju da imenuje bilo kojeg Sirijca koji bi se kvalifikovao za vijeće.
Alija je sazvao vijeće islamske vladajuće elite koja ga je požurivala da se bori protiv Muavije. Dvije vojske susrele su se u Sifinu, zapadno od Eufrata, 657. godine. Tamo su dvije strane pregovarale sedmicama. Muavija je ponovio svoj prijedlog da prizna Aliju u zamjenu za Siriju i Egipat, koji je ponovo odbijen. Zauzvrat, Alija je izazvao Muaviju na jedan-na-jedan duel kako bi riješio stvar i izbjegao krvoproliće. Muavija je odbio ovu ponudu. Pregovori su bezuspješno prekinuti 18. jula 657. i dvije strane su se spremale za bitku. Borbe su počele u srijedu, 26. jula, i trajale su tri-četiri dana. Do posljednjeg dana, ravnoteža se pomjerila u Alijinu korist. Kada je Muavija bio obaviješten da njegova vojska ne može pobijediti, odlučio se pozivati na Kur'an. Prije podne, Sirijci su podigli kopije Kur'ana na svoja koplja, vičući: "Neka Božija knjiga bude sudac među nama." Iako je Alija bio sumnjiv prema pozivu, njegove snage su se prestale boriti.[10] Podstaknut snažnom žudnjom za mir u svojoj vojsci i prijetnjama pobunom, Alija je prihvatio prijedlog za arbitražu.[3]
Arbitraža
Većina u Alijinoj vojsci tražila je navodno neutralnog Ebu Musu el-Ašarija za svog predstavnika. Alija je Ebu Musu smatrao politički naivnim, ali ga je ipak imenovao. U sporazumu 2. augusta 657. godine, Ebu Musa je predstavljao Alijinu vojsku, dok je Muavijin najviši general, Amr ibn el-As, predstavljao drugu stranu. Oba predstavnika su se zaklela da će se pridržavati Kur'ana i sunneta, te spasiti muslimansku zajednicu od rata i podjela.[11]
Dva arbitra su se sastala zajedno, prvo u Dumet el-Džndelu, a zatim u Udhruhu, a postupak je vjerovatno trajao do sredine aprila 658. godine. U el-Džendelu, arbitri su donijeli presudu da je Osman pogrešno ubijen i da Muavija ima pravo da traži osvetu. Prema većini historičara, presuda je bila politička a ne sudska, i greška Ebu Muse. Presuda je ojačala podršku Sirijaca za Muaviju i oslabila poziciju Alije.
Drugi sastanak u Udhruhu vjerovatno je prekinut u haosu kada je Amr prekršio svoj raniji dogovor sa Ebu Musom. Delegacija Kufana je bijesno reagirala na Ebu Musine koncesije, a nekadašnji arbitar je sramotno pobjegao u Mekku. S druge strane, Amra je po povratku u Siriju trijumfalno dočekao Muavija. Nakon završetka arbitraže 659. godine, Sirijci su se zakleli na vjernost Muaviji kao sljedećem halifu. Alija je osudio ponašanje dvojice arbitara kao suprotno Ku'ranu i počeo je organizirati novi pohod na Siriju.[12]
Bitka kod Nahravana
Nakon bitke kod Sifina, jedna grupa se odvojila od Alije kada je on pristao da riješi nesuglasicu sa Muvavijom kroz arbitražu, što je grupa smatrala suprotnim Ku'ranu. Većina njih je vršila pritisak na Aliju da prihvati arbitražu, ali su kasnije preokrenuli zahtjeve i izjavili da pravo na sud pripada samo Bogu. Dok je Alija većinski uspio da povrati njihovu podršku, preostali protivnici arbitraže okupili su se u Nahravanu, na istočnoj obali Tigrisa. Zbog njihovog napuštanja, ova grupa je postala poznata kao haridžije, od arapskog za "izići" ili "podići se u revoltu".
Haridžiti su izabrali Abdullaha ibn Vehb el-Rasibija za svog halifu. Oni su osudili Alijino vodstvo i proglasili njega, njegove sljedbenike i Sirijce nevjernicima. Prolivanje krvi takvih nevjernika su proglasili dozvoljenim. Haridžije su počele ispitivati civile o njihovim stavovima o Osmanu i Aliji i pogubljivati one koji nisu dijelili njihove stavove. U jednom značajnom incidentu, haridžije su rastrgali trudnu ženu farmera, isjekli i ubili njeno nerođeno dijete prije nego što su farmeru odrubili glavu. Haridžije se smatraju pretečem islamskog ekstremizma.
Alija je primio vijest o nasilju haridžija i premjestio se u Nahravan sa svojom vojskom. Tamo je tražio od Haridžija da predaju ubice i vrate se svojim porodicama. Haridžije su, međutim, prkosno odgovorili da su kolektivno odgovorni za ubistva. Nakon višestrukih neuspjelih pokušaja deeskalacije, Alija je najavio amnestiju (koja se nije odnosila na ubice) i zabranio svojoj vojsci da započinju neprijateljstva. Preostale haridžije, procijenjeni na 2800, napali su i poraženi od strane znatno nadmoćnije Alijine vojske. Povrijeđene, kojih se procjenjuje da je bilo 400, Alija je pomilovao.
U januaru 661. godine, dok je klanjao u džamiji Kufe, Alija je ubijen od strane haridžije Abdurahmana ibn Muldžema.[13]
Mirovni sporazum sa Hasanom
Nakon ubistva Alije 661, njegov najstariji sin, Hasan, izabran je za halifu u Kufi.[14] Muavija je brzo marširao na Kufu sa velikom vojskom, dok je Hasanov vojni odgovor pretrpio veliki broj dezertera. To su omogućili vojni zapovjednici i plemenski poglavari koji su obećanjima i ponudama novca bili privučeni na stranu Muavije. Hasan je ranjen u neuspjelom pokušaju ubistva. Do trenutka kada je Hasan pristao na mirovni sporazum sa Muavijom, njegova vlast nije prelazila područje oko Kufe. Prema ovom sporazumu, Hasan je ustupio halifat Muaviji. Ugovor je predviđao opću amnestiju za narod i povratak halifata Hasanu nakon Muavijine smrti. Muavija je krunisan kao halifa na ceremoniji u Jerusalemu 661.[15]
Hasan je preminuo prije Muavije, 670. u 46. godini. Vjeruje se da je otrovan na poticaj Muavije.[16]
