Partitokratija (partito ital. partija, stranka, kratei grč. vladam) je naziv za politički režim, tj. za antidemokratsku pojavu u kojoj partija/e odlučuju cjelokupan političko-društveni život u jednoj državi, od privrede do kulture, od zakonodavstva do sporta, od obrazovanja do informiranja, karakterističan za višestranačke, dvopartijske i jednopartijske države u socijalističkom i u kapitalističkom poretku.
Historija definicije
Naziv partitokratija je najprije nastao u Italiji odakle se proširio u ostale jezike (engl. partitocracy ili partycracy). Prvi ga je koristio novinar Roberto Lucifero, a postaje poznat kada novinar Giuseppe Maranini svom uvodnom predavanju na Firetinskom univerzitetu 1949. daje naziv "Parlamentarna vlast i partitokratija" (Governo parlamentare e partitocrazia). Prema Paolu Armaroliju, "u svojoj Historiji vlasti u Italiji Giuseppe Maranini zapaža da je u vrijeme Albertinovog Ustava oblik vladavine bio pseudoparlamentaran, jer je sva vlast data parlamentu. Zbog toga on govori da se tu radi o parlamentarnoj diktaturi.
Pojam partitokratija uveden je u redovnu upotrebu tokom političkih rasprava 1960-ih o uspostavljanju stranačkog sistema u Italiji nakon Drugog svjetskog rata. Giorgio Rebuffa govori "iza retorike o centralizmu i suverenosti Parlamenta prije svega se krije, kamuflirana i nevidljiva biračima, jedan atipičan oblik partijske vlade, kao što su to isticali za vrijeme nacionalne solidarnosti, stručni autoriteti kao što su Vezio Crisafulli i Antonio La Pergola".
od 1990-ih taj pojam se širi u svijetu i pod njim se podrazumijevaju otuđeni partijski centri moći koji bez ikakve odgovornosti preuzimaju potpunu kontrolu nad javnim sektorom (zdravstvo, obrazovanje, javna administracija, sudstvo, javni mediji - radio i TV), koji ga koriste u klijentelističke svrhe i za ideološku dominaciju umjesto da bude servis civilnog društva.
Posljedice partitokratije
Prava stranaka i "parlamentarna sloboda"
Prema nekima partitokratija je teška degeneracija demokratskog režima, koja proizvodi velike defekte u pravilnom funkcioniranju političkog pluralizma: "s ovakvim režimom, i područje stranačke opozicije se svodi samo na svoju dobit u javnom sektoru, tj. na učešće u klijentelističkoj mreži kada kroz parlamentarnu zastupljenost raznim kompromisima i koaliranjem s vladom postižu svoje ciljeve". Za takvu lažnu stranačku opoziciju najadekvatniji je izraz "oporba" (borba za vlast suprotna borbi za društvene promjene). Izbori bez izbora, lažni parlamentarizam dovode do apatije birača pretvorenih u podanike poretka i glasače.
Posljedica ovakve ograničene političke ponude jeste veća mogućnost utjecaja partija na svoje izabrane predstavnike u parlamentu. Jedina potencijalna "opasnost" za vladajuće stranke je pad na sljedećim izborima, a to se u praksi pokazalo samo utopističkom pretpostavkom, jer smjenjivanje stranaka ili koalicija na vlasti ne predstavljaju baš nikakvu opasnost za rušenje partitokratskog režima. Primjer sa pokretom Cinque stele (Pet zvijezda) u Italiji, koji je sav svoj program sveo na antipartitokraciju, dolaskom na vlast, postepeno postaje sastavni dio partitokrata - kako to i uslovljavaju svi ustavi kapitalističkog svijeta u kojima je parlamentarna sloboda samo postulat na papiru.
Neki teoretičari su skloni ukazivati na problem lažnog parlamentarizma tražeći uzrok u gubljenju individualnih sloboda u parlamentu zbog diktata grupe (partije), ne uviđajući da slobode pojedinaca u parlamentu (kada bi i postojale) ne mogu dovesti do strukturalnih reformi, tim više što je partitokratija dovela do apsolutno negativne političke kadrovske selekcije u skoro svim partijama onemogućavanjem slobodoumlja i mislilaca.
Kako je rušenjem Berlinskog zida omogućena potpuna politička eliminacija antisistemskih partija stvaranjem tzv. lijevog i desnog centra, ukinute su sve mogućnosti društveno reformatorskih promjena parlamentarnim putem što dovodi do okoštalosti režima, čak i u najdubljim ekonmskim i društvenim krizama.
Partitokratija na postjugoslavenskom području
Kada je prilikom restauracije kapitalizma na jugoslavenskom prostoru 1990-ih nedovoljno demokratska birokratizirana partitokratija samoupravnog socijalizma zamijenjena kapitalističkom partitokratijom, zamjenom vladajuće ideologije "općedruštvene koristi" s ideologijom "lične koristi" (profiterstva) dolazi do antidemokratskog procesa (u ime navodne "demokratizacije društva") izazvalo je pogubne posljedice za čitavo postjugoslavensko društvo. Tim retrogradnim procesom je dokinuta tada postignuta jasna razlika između društva i države. Također, ukidanjem demokratije na radnom mjestu (samoupravljanja) i uvođenjem kapitalističke partitokratije ukida se svaka razlika između javnog sektora i državnih tijela prisile, pri čemu vladajuće stranke uz lažnu opoziciju preuzimaju potpunu kontrolu nad svim sektorima, od paraautonomije struke (u ekonomiji, obrazovanju, zdravstvu, kulturi, informiranju...) do paranevladinog sektora (udruženja građana. udruge, zadruge, društva...).
Kako je uz spasonosnu nacionalističku ideologiju ukinuta svaka javna sistemska kritika, na ovim prostorima teško je naći ozbiljniju zaokruženu kritičku raspravu o bolesnom društvu kao posljedici same suštine kapitalističkog poretka i kapitalističke partitokratije ("demokratskog parlamentarima"). Teze o "nedovoljnom kapitalizmu" i "porođajnim mukama demokratizacije" ukazuje ne samo na ideološku indoktriniranost jugo "analitičara" nego i na njihovu potpunu neukost i nepoznavanje činjenice da je to samo kopiranje poretka sa Zapada ili drsko potcjenjivanje svojih sugrađana. Za te apologete kapitalizma otimačina i klijentelizam (korupcija, mito...) su samo ostaci balkanskog folklora, a ne sáma suština kapitalizma. Zaključak je da se tek kroz neke nešto dublje oglede iz tradicionalnog kapitalističkog svijeta mogu nazrijeti suština onog što oni nazivaju demokratski režim.
Alternativa
Odgovornost
Osnovni uzroci problema leže u suštini poretka (socijalizam, kapitalizam), kojima je najveća smetnja istinski demokratsko društvo, jer zakonitosti kapitalizma su po sebi antidemokratske. Međutim, kod različitih puteva izgradnje socijalizma pokazalo se da je "diktatura proleterijata nad kapitalistima" degenerirala u više ili manje autokratske režime na čelu s partijom koju su pojedinci znali i mogli uzurpirati. Jugoslavenski eksperiment izgradnje humanijeg i demokratskijeg društva (samoupravni socijalizam) u kapitalističkoj je ofanzivi krvavo ugušen.
S druge strane, kapitalistički poredak je kroz svoje razne faze - od demokratskije, kada su (u konkurenciji sa socijalizmom) opći društveni interesi više dolazili do izražaja, pa sve do raznih oblika fašističke diktature. U svim tim fazama provlači se jedna konstanta: nepostojanje mehanizama zaštite društva od voluntarizma stranaka i kapitalističkih moćnika - tj. od partitokratije i plutokratije.
Izvori
1. Montanti, Constantino Concetto e funzione dei partiti politici, Quaderni di Ricerca 1949
2. Brennan, Geoffrey Democracy and decision, the pure theory of electoral preference, London, Loren & Cambridge CUP 1944 (1993)
3. Folli, Stefano Le ricette di Pacciardi, Sole 24 Ore, 8 X 2o12
4. Chiarberge, Riccardo Un tiranno chialato partitocrazia, Corriere della Sera. 15 X 1992
5. De Luna, Giovanni Storia d'Italia gli anni del "riflusso", La Stampa, 29 XII 2012
6. Lazaro, Jorge Continuidad y cambios en una vieja democracia de partido Uruguay (1910-2010) Capedge 1994
