Oktavijanovi ratovi sa Ilirima vođeni su u periodu 35. - 33. g. p.n.e. Nakon pobjede nad Pompejem, sređivanja situacije u Italije i učvršćivanja rimske vlasti na uskom području istočnog Jadrana, sam Oktavijan poveo je jaku vojsku na Iliriju i Panoniju u namjeri da snažnim udarcem zauvijek riješi neugodne odnose sa Ilirima.
Najprije je M. Vipsanije Agripa, Oktavijanov vojskovođa i prijatelj, a kasnije i zet, uništio gusare na Mljetu i Korčuli, a Liburnima oduzeo sve brodove. Bila su u toj kampanji savladana i brojna manja plemena. Jači otpor su pružili Pirusti i Taulanti, Besi, Dokleati, Karni, Naresi i Glindicioni. Nakon toga u rat krenuo je i sam Oktavijan.[1]
Borbe sa Japodima
Japodi su u predhodnih dvadesetak godina (52, 48/47. g.) dva puta iz svoje zemlje protjerali rimske posade. Često su uznemirivali, ponekad i s Panonima i Histrima, oblasti sjeverne Italije oko Trsta i Akvileje, pa je od njihovih pljačkaških napada strepila cijela sjeverna Italija.
Japodi su se na početku rata povukli u u brda i šume‚te iznenadnim napadima pružali Rimljanima snažan otpor i nanosili velike gubitke. Jak otpor su pružili i branitelji njihova glavnog „grada" Metuluma, koji je osvojen tek poslije teških borbi, u čijoj se opsadi istakao i sam Oktavijan, pružajući tako primjer vojnicima.
Ostali japodski gradovi (oppida), svi u današnjoj Lici, nisu pružili jači otpor. U izvorima se ne spominje da li su se borbe vodile u bosanskom Pounju. Japodi su doživjeli potpuni poraz, pa se u kasnijim ustancima više ne javljaju.[2]
Borbe sa Segestanima
Tada se Oktavijan okrenuo protiv Segestana i njihova glavnog grada Segeste na Kupi. Osam dana pustošio je njihovu zemlju, dok nije, usprkos jakog otpora, prodro do Segeste, dobro utvrđenog grada (oppidum) pri ušću Kupe u Savu kod današnjeg Siska. Oktavijan ga je osvojio nakon tridesetodnevne krvave opsade. Tada je na suprotnoj obali Kupe, na mjestu današnjeg Siska, sagradio vojno uporište Sisciju te u nju smjestio 25 kohorti (pente kai eikosi speirôn) pod zapovjedništvom Fufija Gemina. Izgradnjom Siscije bio je u dubini Panonije osiguran mostobran za dalja osvajanja Ilirije i Panonije.
Borbe sa Dalmatima
Iduće, 34. godine Oktavijan vodi borbe sa Dalmatima, i to upadom sa sjevernog pravca, sa područja Liburna, prema Promoni i odatle dalje u dalmatsku unutrašnjost. Suočivši se sa značajnim, brojnim i snažnim invazionim trupama Dalmati su primjenjivali dvostruku taktiku. Utvrdili su se u svojim gradinskim naseljima, a izvodili gerilske i partizanske napade na rimske trupe. Dalmatski vojskovođa Verzo se ulogorio sa oko 12 000 boraca u gradu Promoni na liburnskoj granici. Došavši pred Promonu, Oktavijan je prvo zauzeo okolne strateške pozicije, a onda je započeo i napad na samo naselje. Drugi dalmatski vojskovođa Testimos je krenuo u pomoć opsjednutom naselju, ali su mu Rimljani uspješno prepriječili put, i prisilili na povlačenje. I pored niza neprilika, i pojedinih uspjeha, Verzo i dalmatska vojska u Promoni na kraju su se predali.[3]
Sada je Rimljanima bio otvoren put u samu unutrašnjost dalmatske zemlje. Testimos je pružao otpor primjenjujući gerilsko – partizansku taktiku, pa je često i iznenadno napadao rimske trupe. Kako bi izbjeglo da bude uvučeno u klopku i uništeno, zapovjedništvo oktavijanskih trupa odlučilo je da se napreduje sporo i oprezno. Osvojena su gradinska naselja Sinodium i Andetrium, a onda je oktavijanska vojska stigla i pred Setoviju, gdje se bila ulogorila glavnina dalmatske vojske. U jednom okršaju Oktavijan je ponovo bio ranjen, a onda se i povukao u Rim kako bi preuzeo novo konzulstvo. Nakon preuzimanja konzulstva Oktavijan se vraća pred Setoviju. Opsada naselja je bila uporna i iscrpljeni branioci su na kraju, kada je u Setoviji zavladala glad bili prisiljeni da se predaju. Oktavijan je Dalmatima nanio teške uvjete. Morali su plaćati danak, vratiti bojne rimske oznake što su ih oduzeli desetak godina ranije, i dati kao taoce 700 mladića.[4]
Za tako krupne ratne i političke uspjehe senat je Oktavijanu 27. g. p.n.e. odobrio ilirski trijumf (thriambon Illyrikon), koji je održan istovremeno kad i trijumf posvećen pobjedi u Egiptu.[2] Ni ovim Oktavijanovim doista velikim uspjesima još uvijek nije bila učvršćena i potpuno osigurana rimska vlast u Iliriji.
Bosna i Hercegovina u Oktavijanovim ratovima
Historijsko doba današnje Bosne i Hercegovine, počinje tek s pojavom rimskih legija na njenom tlu u Oktavijanovu ratnom pohodu na Iliriju. Kako je i kada unutrašnjost Ilirije pala pod rimsku vlast, u nauci nema jedinstvenog stanovišta. Već dugo se vodi rasprava ο tome je li Bosnu i Hercegovinu zauzeo već Oktavijan, kasniji car August, u svom ilirskom ratu, ili je to učinio njegov pastorak i nasljednik Tiberije u svom panonskom ratu (Bellum Pannonicum) od 12. - 9. g. p.n.e.
Stariji istraživači smatraju da je Oktavijan 35. g. dopro do Siska (Siscia) i tu osnovao jako uporište za dalja osvajanja istočne i jugoistočne Ilirije i Panonije. Oktavijan zauzeo je samo zemlje Japoda, i to ne sve, i Segestana u zapadnoj Hrvatskoj, dok je krajeve istočno od Siska, pa tako i Bosnu, pokorio tek Tiberije.[5] Konačno su svi ti prostori okupirani u toku velikog ilirskog ustanka 6—9. g. n. e.(Batonovog ustanka).[6]
Noviji autori, na osnovu kazivanja antičkog pisca Apijana, smatraju da je u ovome ratu pao i veći dio Bosne, pa čak i zapadna Srbija. Sam Oktavijan nije zbog ranjavanja učestvovao u kasnijim borbama, već su njegovi generali završili osvajanja.
Nakon Dalmata, rimske Oktavijanove trupe krenule su prema sjeveru, dublje u zapadnu Bosnu. Od domorodačkih naroda prvo su se sreli sa narodom pod imenom Derbanoi (Deuri), koji su Oktavijanu predali taoce i pristali na snabdijevanje trupa i isplatu danka. Pretpostavlja se da su Deuri prebivali na prostorima gornjeg Vrbasa ili u Petrovačkom polju. Isto se desilo Dicionima, Sardeatima i Mezejima[7]
Sljedeći na udaru a prije pokreta na druge Panone, koji su mu isto zadali velikih problema, su ∆αίσιοί (Daisioi). Sasvim je onda logično da se pod Daisioi kriju ustvari Dezitijati iz Gornje Bosne, jer da bi izbili u istočno panonske zemlje sjeverno od donjeg toka Save gdje im je prilaz Dunavu bio najbliži i najpristupačniji, rimske trupe su morale preći središnjo-bosansko područje.[8] Borbe sa Dezitijatima, i pokret bez većeg otpora preko dijela bosanske unutrašnjosti, vodile su se u periodu proljeća 33. godine (kada su sigurno započele), dok su do Dunava te trupe izbile u jesen.
Da je unutrašnjost Ilirije već tada pala pod rimsku vlast, govori i formiranje triju juridičkih konvenata,[6] a u onom u Naroni, iz kojeg se upravljalo rimskom teritorijom u današnjoj Bosni i Hercegovini, nalazilo se čak 89 plemenskih zajednica (civitates).[9]
Svi istraživači se slažu da su Dezitijati i drugi ilirski narodi do 6. god. n. e. priznavali vrhovni suverenitet rimskog naroda. To potvrđuje i podatak da je prilikom izbijanja Batonovog ustanka, na samom početku poražena rimska formacija koja je bila stacionirana u dubokoj kontinentalnoj unutrašnjosti dinarskog pojasa[8]