Radnja se dešava u Bosni i Hercegovini 1993. u vrijeme najtežih borbi, a priča se usredsređuje na dva vojnika, Ninu i Čikija, koji pripadaju dvjema zaraćenim stranama, i nalaze se na ničijoj zemlji, dok je treći vojnik uhvaćen u zamku mine.[1] Borba, ponekad ironična, ponekad dramatična, između dva vojnika koji se nalaze zajedno u rovu između rovova svojih vojski stoji ujedno kao alegorija tih neprijateljstava i univerzalni simbol apsurdnosti svih ratova sa svojom iracionalnom mržnjom, neefikasnim mirovnim trupama i zbunjenošću medija.[2]
Osvajanje Oscara pomoglo je da se film distribuira i u manje zemlje, kao što su Portugal, Singapur, Malezija i Tajvan. Zarada na kino-blagajnama bila je zadovoljavajuća iako je konkurencija bila jaka. Film je imao dobru zaradu u Sloveniji i Srbiji, kao i u Bosni i Hercegovini. Izuzetak je bila Hrvatska, gdje je zarada iznosila samo 16.000 dolara iako su dva glavna glumca u filmu hrvatski državljani.[3]
Kritike
Internetski preglednik filmova Rotten Tomatoes izvještava da je 93% kritičara dalo filmu rejting "Certified Fresh", na osnovu 98 recenzija s prosječnom ocjenom od 7,8/10, s komentarom sajta koji navodi: "Sumoran i mračno duhovit, film Ničija zemlja slikovito ilustrira svu besmislenost rata." [4]
Snimljen na istom mjestu, te o istom ratu, Ničija zemlja je poput odrasle verzije filma "Iza neprijateljskih linija". To je zanimljivo sumorno poređenje koje bi se moglo nazvati "Između neprijateljskih linija." U Bosni 1993, Srbin i Bosanac nalaze se zarobljeni u istom rovu. Svako ko promoli glavu gore biva upucan. A kad će mina eksplodirati? Klopka izgleda neprirodno sve dok ne shvatite da se takve stvari vjerovatno i događaju u metežu rata. Na samom početku filma, nekoliko bosanskih boraca su se izgubili u magli na bojištu, i odlučuju da sačekaju svanuće pa da idu dalje. Kad sunce rastjeruje maglu, oni se nalaze neposredno ispred srpskih položaja. Neki su ubijeni. Čiki (Branko Đurić) pada u rov i tako se spašava. Srbi dolaze da pregledaju rov. Čiki se sakriva i gleda kako oni postavljaju nagaznu minu ispod tijela jednog od njegovih mrtvih saboraca, kao vrstu iznenađenja. Kad je shvatio da je otkriven, on ubija jednog srbina i ranjava Ninu (Rene Bitorajac). Situacija se komplikuje kada se prividno mrtav bosanski vojnik vraća u život. Ako se on pokrene, mina će eksplodirati i onda su svi mrtvi. A ne, nisam otkrio previše radnje, jer to su samo uvodni dijelovi u ratne igre, koje na kraju uključuju UN-ovog posmatrača (Simon Callow) i jednu novinarku koja radi za kablovske vijesti (Katrin Cartlidge) - koji vode računa da za ovo cijeli svijet sazna. U ratu ginu hiljade anonimnih, ali kad se situacija ovako razvija, ljudi su zainteresirani. Hoće li mina eksplodirati? Koliko dugo može ovaj nesretnik da leži na njoj? Hoće li dva neprijatelja ubiti jedan drugoga? Film je napisao i režirao Danis Tanović, a to je njegov prvi dugometražni film koji spontano razvija radnju, jer situacija privlači veliku pažnju. Iako srpski i bosanski vojnik raspravljaju ko je u pravu a ko u krivu u ovom ratu, Tanovićev je stav da je sukob eskalirao u arenu apsurda: ima toliko optužbi na objema stranama tako da su osvete i obeštećenja nemoguća, a mina simbolizira nesretnu situaciju u kojoj se Bosna nalazi. Film kao što je ovaj pomaže ilustriranju briljantnosti Komisije za istinu i pomirenje u Južnoj Africi, koja je tvrdila da je pametno ostaviti prošlost na miru i sve početi ponovo ujutro. Ničija zemlja uspoređivana je s filmovima Kvaka 22, M*A*S*H i Čekajući Godota - što znači, valjda, da sadrži istu količinu ironije i uzaludnosti. Ima nešto komično u likovima koji su se našli između dvije vatre, pokret bi riješio sve (oni bi preživjeli ili poginuli), ali čekanje je nedopustivo. U ovoj pat poziciji pojavljuje se Simon Callow uslužni U.N. posmatrač, zaslužno nazvan Soft (Mekani), koji im recitira otrcane fraze kao da im vjeruje, kada situacija sama po sebi naglašava apsurdnost cijelog "mirovnog procesa". Film je neobično lijep. Znajući nešto o njegovoj priči, nisam to očekivao. Imao sam vizije o likovima i dijalogu, a one su se i obistinile, ali Tanović je također zaintrigiran načinom kako ova situacija, koja dovodi rat do zastoja, dozvalja svakome da primijete da je priroda te borbe sa pitanjem - zašto! Poljana. Sa svime što raste i nebom iznad. Dr. Johnson je primijetio da spoznaja da neko treba uskoro da bude obješen čudesno usredotočuje ljudski um. Saznanje da ležiš svojim leđima na nagaznoj mini isto tako, pretpostavljam, nadahnjuje istinsko uvažavanje oblaka, ptica i beskrajnog plavog neba. Roger Ebert[5]
Ed Gonzalez iz Slant Magazine-a dao je negativnu kritiku za film.[6]
