Masters je profesionalni snukerskiturnir i drugi najdugovječniji turnir nakon Svjetskog prvenstva. Iako nije rangirni, smatra se jednim od najprestižnijih turnira[2] i dio je tzv. trostruke krune. Od prvog izdanja bio je i ostao pozivni turnir, na koji se obično poziva prvih 16 igrača s WPBSA-liste, zbog čega i jest tako prestižan, uz 2–3 pozivnice u izdanjima od 1999. do 2010.
Najviše uspjeha na Mastersu ima Ronnie O'Sullivan, koji je titulu osvajao osam puta uz još šest finala, a slijedi ga Stephen Hendry sa šest titula i tri finala.
1981. broj pozvanih igrača povećan je na 12, a 1983. još jednom je povećan na 16. Od 1984. do danas prvih 16 igrača s WPBSA-liste automatski su pozvani na turnir.[2] Godine 1984. Kirk Stevens postao je prvi igrač koji je postigao maksimalni brejk na Mastersu, u polufinalu protiv Jimmyja Whitea.[2][3]1988.Mike Hallett postao je prvi i do danas jedini koji je izgubio meč u finalu Mastersa ne osvojivši ni frejm – Steve Davis "pomeo" ga je 9–0.[2]Stephen Hendry imao je nevjerovatan niz pobjeda na Mastersu koji je trajao od njegovog prvog nastupa 1989. do finala 1994, kad je u odlučujućem frejmu izgubio od Alana McManusa.[2] Hallett se 1991. plasirao u svoje drugo finale u četiri godine, ali je izgubio od Hendryja 8-9 iako je vodio 7–0 i 8–2. Ovaj poraz označio je kraj Hallettovog vremena kao jednog od najboljih igrača tih godina.[2]
Godine 1990. sponzori su uveli dvije pozivnice[2] koje je glavno snukersko izvršno tijelo dodjeljivalo po vlastitom nahođenju; ti igrači igrali bi protiv 15-og, odnosno 16. nosioca za mjesto u 1. kolu turnira. Sljedeće godine pokrenut je Benson & Hedges Championship, čiji je pobjednik dobijao jednu od dvije pozivnice.[2] Drugu je i dalje dodjeljivalo izvršno tijelo. Od 1996. finale se igra na deset dobijenih frejmova (prije se igralo na devet).[2]
Godine 2003. Benson & Hedges morao je prekinuti sponzoriranje Mastersa zbog novih ograničenja za reklamiranje duhanskih proizvoda u Ujedinjenom Kraljevstvu; tako je 2004. turnir bio bez sponzora. Iduće godine pojavio se novi sponzor – Rileys Club. Kvalifikacijski turnir nije održan, a obje pozivnice dodijelilo je izvršno tijelo, no vraćen je u kalendar u sljedećoj sezoni.[11] Osiguranje SAGA preuzelo je sponzoriranje 2006, a kasnije je potpisan ugovor s tom firmom do 2009.[12] Izdanje za 2006. godinu bilo je posljednje koje je održano u Wembley Conference Centreu prije njegovog potpunog rušenja u ljeto kako bi se dobilo na prostoru za nove građevinske projekte.[13] Nakon što je u oktobru iste godine Paul Hunter, koji je tri puta u četiri godine osvojio Masters, izgubio bitku protiv raka, Jimmy White pokrenuo je inicijativu da se trofej za pobjednika Mastersa nazove po Hunteru.[14] Paulova udovica Lindsey kasnije je izrazila istu želju tvrdeći da "...svi to očekuju. Svaki igrač s kojim sam razgovarala, svaki navijač, misli da je to definitivna stvar".[15]World Snooker, glavno upravno snukersko tijelo, odlučilo je da se trofej ne preimenuje, izjavivši: "Naš odbor jednoglasno se slaže da je Stipendija 'Paul Hunter' najprikladnija počast. Kao što je i Hunter vješto napredovao kroz amaterske nivoe, ova stipendija pružit će priliku nadarenim mladim igračima da upotpune svoj talent kroz vrhunski trening."[15]
Kao manja promjena, 2007. dodijeljena je dodatna pozivnica, povećavši ukupni broj učesnika na 19.[16] Turnir je održan u Wembley Areni.[17]2008. ukinuta je ova dodatna pozivnica.[18]
O'Sullivan je igrao četiri uzastopna finala (2004–2007), pobijedivši u dvama (2005. i 2007). Hunter je pobijedio u prvom od ta četiri finala rezultatom 10–9, nadoknadivši zaostatak 2–7, napravivši usput pet trocifrenih brejkova.[19] To je bila Hunterova treća titula na Mastersu u četiri godine.[2] O'Sullivan je izveo sjajnu predstavu u finalu 2005, pobijedivši Johna Higginsa 10–3.[20] Finale se ponovilo i sljedeće godine, a nivo igre bio je jako visok. U drugom i trećem frejmu O'Sullivan je počistio stol brejkovima od 138 i 139 poena da bi zatim izgubio pet frejmova zaredom. Ipak, uspio se vratiti i izboriti odlučujući frejm, u kojem je napravio brejk od 60 poena, ali je tada pogriješio i dozvolio Higginsu da se vrati u igru. Higgins je to iskoristio, počistivši stol brejkom od 64 poena i osvojivši titulu na posljednjoj crnoj kugli.[21][22] Međutim, O'Sullivan se iskupio godinu kasnije protiv Ding Junhuija, pobijedivši dominantnom igrom 10–3, ali i utješivši vidno uznemirenog Kineza odmah nakon meča.[23][24] Iste godine Junhui je postao drugi igrač u historiji koji je postigao maksimalni brejk na Mastersu učinivši to u pretkolu (za igrače s pozivnicom) protiv Anthonyja Hamiltona.[2][3][18][25]
Dana 20. aprila 2016, pola godine prije desete godišnjice Hunterove smrti, trofeju je ipak dato Hunterovo ime, a glavni čovjek World Snookera Barry Hearn rekao je da ta organizacija "zabrljala" što to nije učinila ranije.[34]
Godine 2017. O'Sullivan je osvojio svoju sedmu titulu na Mastersu i prestigao Hendryja, koji ih ima šest. Učinio je to odbranivši prošlogodišnju titulu, osvojivši je treći put u četiri godine. U finalu je igrao i 2019, ali ga je porazio Judd Trump. To mu je bilo i 13. finale Mastersa (u 25 nastupa na turniru).
^Kad je rezultat na kraju frejma izjednačen, vraća se crna kugla na stol (na svoju poziciju) i igrači nastavljaju s igrom dok je neko ne ubaci ili potpuno promaši.
