Masakr u Ed-Davajimi

Masakr u Ed-Davajimi
Lokacija	Ed-Davajima
Koordinate	31°32′10″N 34°54′43″E
Datum	29. oktobar 1948; prije 75 godina (1948-10-29)
Mrtvih	80-200+ civila
Žrtve	Arapski civili
Počinioci	Izraelske obrambene snage

Masakr u Ed-Davajimi počinile su Izraelske odbrambene snage u palestinskom gradu Ed-Davajimi 29. oktobra 1948, tokom arapsko-izraelskog rata 1948. godine. Civile je ubio 89. bataljon komandosa IDF-a tokom operacije Yoav, nakon što su zauzeli selo bez otpora.

Broj ubijenih je opisan kao "nevelik" od strane komandanta Jordanske arapske legije, John Bagot Glubb, pozivajući se na izveštaj UN o cifri koja uključuje 30 žena i djece u svojim memoarima iz 1957.^[1] Seoski muhtar je opisao broj ubijenih kao "nevelik". Hassan Mahmoud Ihdeib je u izjavi pod zakletvom procijenio broj žrtava na 145.^[2] U naknadnom izvještaju koji je Ujedinjenim nacijama dostavila delegacija iz Kongresa arapskih izbjeglica izvještava se da je arapskoj legiji bilo u interesu potcjenjivati razmjere masakra, kako bi izbjegla daljnju paniku i bijeg izbjeglica, te ga je opisala kao gori od Masakra u Deir Jasinu.^[3]

Izraelski historičar Benny Morris 2004. je procijenio da je ubijeno na stotine civila. Uprkos tome što je izraelski komandant priznao masakr, niko nikada nije procesuiran niti kažnjen.^[4]

Pozadina

Ed-Davajimino jezgro klana, Ahdibi, vodili su svoje porijeklo do osvajanja Palestine od strane Omer ibnul-Hattaba u 7. stoljeću.^[5] U to vrijeme imala je 6.000 stanovnika jer se oko 4.000 palestinskih arapskih izbjeglica sklonilo u selo prije masakra.^[6] Obavještajna služba Hagana (HIS) smatrala je selo 'veoma prijateljskim'.^[5] Davajima se nalazila nekoliko kilometara zapadno od Hebrona.

Izjave svjedoka

Svjedočenje seoskog muhtara

Prema riječima seoskog poglavara Hassana Mahmouda Ihdeiba, pola sata nakon podne namaza, selu su pristupile tri grupe vojnika, sa zapada, sjevera i juga: 20 oklopnih automobila na putu Qubeiba-Davajima, druga grupa duž puta Beit Jibrin-Davajima, i još jedan niz oklopnih automobila koji se približavaju iz Mafkhar-Davajima. On je naveo da nije objavljen poziv na predaju, kao ni otpor. Pucnjava je počela na udaljenosti od 1/2 kilometra dok se polukružni luk snaga približavao. Izraelske snage su pucale neselektivno više od sat vremena, tokom kojeg su mnogi pobjegli, a dvije palestinske grupe su se sklonile u džamiju i obližnju pećina nazvana Irak El Zagh. Po povratku sa ostalim seljanima u džamiji je pronađeno 60 tijela, uglavnom starijih muškaraca. Na ulicama su ležali brojni leševi muškaraca, žena i djece. 80 tijela muškaraca, žena i djece tada je pronađeno na ulazu u iračku pećinu El Zagh. Prilikom popisa pokazalo se da je nestalo 455 osoba, 280 muškaraca, a ostatak žena i djece.^[3]

Događaj prema Benny Morrisu

Ben-Gurion se, citirajući generala Avnera, u svom ratnom dnevniku kratko osvrnuo na 'glasine' da je vojska "poklala 70-80 osoba". Jednu verziju onoga što se dogodilo je izraelski vojnik dao članu Mapama, koji je tu informaciju prenio Eliezeru Periju, uredniku partijskog dnevnika Al HaMishmar i članu političkog komiteta stranke. Član stranke, Š. (vjerovatno Shabtai) Kaplan, opisao je svjedoka kao "jednog od naših ljudi, intelektualca, 100 posto pouzdanog". Selo su, pisao je Kaplan, držale arapske "neregularne snage" i bez borbe ga je zauzeo 89. bataljon. "Prvi [talas] osvajača ubio je oko 80 do 100 muškaraca, žena i djece. Djecu su ubijali razbijajući im glave motkama. Nije bilo kuće bez mrtvih", napisao je Kaplan. Kaplanov doušnik, koji je odmah potom stigao u drugom talasu, izvijestio je da su arapski muškarci i žene koji su ostali potom zatvoreni u kuće "bez hrane i vode". Sapperi su došli da dignu kuće u vazduh.

Jedan komandir je naredio sapperu da smjesti dvije starice u jednu kuću... i da s njima digne kuću u zrak. Sapper je to odbio... Komandir je tada naredio svojim ljudima da stave starice u kuću i zlo je učinjeno. Jedan vojnik se hvalio da je silovao ženu, a zatim je upucao. Jedna žena, sa tek rođenom bebom u rukama, bila je angažovana da čisti dvorište u kojem su vojnici jeli. Radila je dan ili dva. Na kraju su ubili nju i njenu bebu.

Kaplanovo pismo je u cijelosti objavljeno u Haaretz-u u februaru 2016.^[7] Original pisma je uklonjen iz arhive gdje je ranije bio dostupan.^[7]

Benny Morris piše:

Prema jednom veteranu 89. bataljona, Avrahamu Veredu, seoske kuće "bile su ispunjene plijenom Ecionskog bloka (Masakr u Kfar Etzionu]. Jevrejski borci koji su napali Davajmu znali su da... krv onih poklanih vapi za osvetom; i da su ljudi iz Davajime bili među onima koji su učestvovali u masakru."^[5] Avraham Vered je dodao još jedan motiv za osvetu, činjenicu da je selo bilo u brdima Hebrona, čiji su neki seljani bili odgovorni za masakr u Hebronu 1929.^[8][9]}}

Kaplan je prenio da je vojnik-svjedok izjavio,

kulturni oficiri... pretvorili su se u obične ubice i to ne u žaru bitke... već iz sistema protjerivanja i uništenja. Što je manje Arapa ostalo - to bolje. Ovaj princip je politički motor za protjerivanje i zločine.^{[5][10][11][12]}

Iz izjave pod zakletvom koju je dao Muhtar iz sela Davajima, Hassan Mahmaod Ihdeib.

Hassan Mahmaod Ihdeib je izvijestio da je pola sata nakon podnevne molitve u petak, 28. oktobra 1948, Hassan čuo zvuk pucnjave sa zapadne strane sela. Tokom istrage, Hassan je primijetio grupu od dvadesetak oklopnih automobila kako se približava selu na putu Qubeiba – Davajima i drugu grupu koja se približava putem Bajt Jibrin – Davajima i druga oklopna vozila koja se približavaju iz pravca Mafhar-Davajima. Selo je imalo samo dvadeset stražara, bili su postavljeni na zapadnoj strani sela, kada su oklopna vozila bila na pola kilometra od sela, otvorili su vatru iz automatskog oružja i minobacača i polukružnim pokretom napredovali prema selu, okruživši selo sa zapadne, sjeverne i južne strane, dio oklopnih automobila ušao je u selo s pucnjevima iz automatskog oružja - jevrejske trupe su preskočile oklopne automobile i raširile se ulicama sela pucajući promiskuitetno na sve što su vidio. Seljani su počeli da bježe iz sela, dok su se stariji sklonili u džamiju, a drugi u obližnju pećinu zvanu Irak El Zagh. Pucnjava je trajala oko sat vremena. Sljedećeg dana, Muhtar se sastao sa seljanima i dogovorio se da se te noći vrate u selo kako bi saznali sudbinu onih koji su ostali. On navodi da su se u džamiji nalazila tijela šezdesetak osoba, od kojih su većina bili muškarci poodmaklih godina koji su se sklonili u džamiju. Njegov otac je bio među njima, vidio je veliki broj tijela na ulicama, tijela muškaraca, žena i djece, Zatim je otišao u pećinu Irak El Zagh, na ulazu u pećinu je pronašao tijela osamdeset pet osoba, ponovo muškaraca, žena i djece, Muhtar je potom izvršio popis stanovnika sela i utvrdio da je nestalo ukupno 455 osoba od kojih je 280 muškaraca, a ostalo žena i djece. Među izbjeglicama je bilo i drugih žrtava, čiji broj Muhtar nije mogao utvrditi, Muhtar izričito navodi da selo nije bilo pozvano na predaju i da jevrejske snage nisu naišle na otpor.^[6]

Morris je procijenio da je ubijeno "stotine" ljudi,^[13] on također izvještava o istrazi IDF-a, koja je zaključila da je ubijeno oko 100 seljana, i citira izvještaj člana Mapama, zasnovan na intervjuu s izraelskim vojnikom, koji prijavio 80 do 100 ubijenih muškaraca, žena i djece.^[14][15] Saleh Abdel Jawad procjenjuje ukupan broj na "između 100 i 200".^[16]

Više detalja prema Ilanu Pappeu

Ilan Pappe navodi da je selo čuvalo 20 muškaraca koji su bili paralizovani od straha kada su vidjeli izraelske trupe, te da je polukružni pokret kliješta bio osmišljen da omogući 6.000 stanovnika mogućnost bijega prema istoku. Masakr se dogodio kada očekivani talas bjekstva nije uspio. On također dodaje da je u napadu učestvovao Amos Kenan, koji je učestvovao u masakru u Deir Jasinu.^[17]

Inspekcijski tim UN-a

Yigal Allon je uputio telegram generalu Yitzhaku Sadehu da provjeri "glasine da je 89. bataljon 'ubio mnogo desetina zarobljenika na dan osvajanja Ed-Davajime, i da odgovori".^[5] Petog novembra, vjerovatno zabrinut zbog istrage UN-a, Allon je tada naredio Sadehu da uputi jedinici:

koji je optužen da je ubio arapske civile u Dawayimi da bi otišao u selo i svojim rukama zakopao leševe ubijenih.

Iako Allon nije znao, 89. je očistio mjesto masakra 1. novembra 1948.^[18]

Dana 7. novembra, inspektori UN-a su posjetili mjesto događaja u selu kako bi istražili optužbe za masakr, optužbe koje su iznijeli Egipćani i izbjeglice iz sela. Tim je pronašao "nekoliko srušenih zgrada i jedan leš, ali nijedan drugi fizički dokaz masakra".^[5] Tim UN-a je ipak uzeo izjavu svjedoka iz sela Mukhtar.^[6]

U pismu od 8. novembra 1948. upućenom Alexanderu Cadoganu iz Ujedinjenog Kraljevstva, kao tadašnjem predsjedniku Vijeća sigurnosti UN-a, izraelska vlada je negirala da se u selu dogodio bilo kakav masakr.^[19] Aubrey S. Eban, predstavnik Izraela u Ujedinjenim nacijama, tvrdio je da je Ed-Davajima "u potpunosti napustilo civilno stanovništvo prije nego što su je okupirale izraelske snage u operacijama koje su uslijedile nakon kršenja primirja u Egiptu 14. oktobra."^[19] Eban." dalje tvrdio da se nijedna od "zvjerskih priča" koje je izvijestila Arapska liga u vezi s ponašanjem Izraela "nije pokazala da ima suštine ili temelja."^[19]

Izraelska vlada je 14. novembra naložila premijeru Davidu Ben-Gurionu da pokrene Schaperi istragu. Nalazi istrage su od tada ostali tajna.^[20][21]

Isser Be'eri, komandant obavještajne službe IDF-a, koji je vodio nezavisnu istragu, zaključio je da su tokom okupacije Ed-Davajime pogubljeno 102 civila. Be'eri je preporučio krivično gonjenje voda OC, koji je priznao masakr, ali suprotno njegovim preporukama niko nije optužen niti kažnjen.^[5]

Reakcije

Američki konzul u Jerusalemu, William Burdett, koji je primio vijesti o masakru, izvijestio je 16. novembra Washingtonu: "Istraga UN-a ukazuje da se masakr dogodio, ali posmatrači ne mogu utvrditi broj umiješanih osoba."

Vijest o masakru stigla je do seoskih zajednica u zapadnom Hebronu i judejskom podnožju, "što bi vjerovatno izazvalo daljnji bijeg".^[5]

Razlog zašto se tako malo zna o ovom masakru koji je, u mnogim aspektima, bio brutalniji od masakra u Deir Jasinu, je taj što se Arapska legija bojala da će, ako se dozvoli širenje vijesti, to imati isti učinak na moral koje je imao Deir Jasinu, naime da izazove još jedan tok arapskih izbjeglica.^[6]

Reference

1. Sir John Bagot Glubb (1957), A Soldier with the Arabs, London, str. 211–212, On October 31st, United Nations observers reported that the Israelis had killed thirty women and children at Dawaima (Dawayima), west of Hebron. It would be an exaggeration to claim that great numbers were massacred. But just enough were killed, or roughly handled, to make sure that all the civilian population took flight, thereby leaving more and more land vacant for future Jewish settlement. These particular villages west of Hebron were to remain vacant and their lands uncultivated for eight years.
2. Jonathan Ofir, 'The Mukhtar’s sworn testimony,' Mondoweiss, February 12, 2016.
3. 'The Dawaymeh Massacre,' United Nations Conciliation Commission for Palestine Technical Committee, United Nations A/AC.25/Com.Tech/W.3, 14 June 1949.'The reason why so little is known about this massacre which, in many respects, was more brutal than the Deir Yassin massacre, is because the Arab Legion (the Army in control of that area) feared that if the news was allowed to spread, it would have the same effect on the moral of the peasantry that Deir Yassin had, namely to cause another flow of Arab refugees.'
4. Morris, Benny (2004). The Birth of the Palestinian Refugee Problem Revisited (jezik: engleski). Cambridge University Press. str. 469. ISBN 978-0-521-00967-6.
5. Morris, 2004, pp. 469-471
6. UN Doc. Com Tech/W.3 Arhivirano 2. 1. 2016. na Wayback Machine United Nation Conciliation Commission for Palestine Technical committee Report Submitted by the Arab Refugee Congress Dated 14 June 1949
7. Yair Auron (5. 2. 2016). "Breaking the Silence after 68 years,(Heb.)". Haaretz. Translation: Yair Auron (18. 3. 2016). "Breaking the Silence // The Poem That Exposed Israeli War Crimes in 1948". Haaretz.
8. Morris, 2004, p. 494 note 40
9. Morris, Benny (25. 6. 2014). "Before the Kidnappings, There Was a Massacre: How the national trauma of Kfar Etzion helped bring Israeli Yeshiva boys to the West Bank". Tablet Magazine. str. 2. Pristupljeno 3. 7. 2014.
10. Benvenisti, 2002, p. 153.
11. Flapan, Simha (1987). The Birth of Israel: Myths and Realities. New York: Pantheon. str. 94.
12. Gilmour, David (1980). Dispossessed: The Ordeal of the Palestinians 1917–1980. London, UK: Sidgwick & Jackson. str. 68–69.
13. "Survival of the fittest". Haaretz. 8. 1. 2004.
14. Benny Morris (2004), The Birth of the Palestinian Refugee Problem Revisited, p. 469.
15. Benny Morris (2008), 1948: A History the First Arab-Israeli War, p. 333.
16. Saleh Abdel Jawad (2007), Zionist Massacres: the Creation of the Palestinian Refugee Problem in the 1948 War, in E. Benvenisti & al, Israel and the Palestinian Refugees, Berlin, Heidelberg, New-York : Springer, pp. 59–127 See page 67.[1]
17. Ilan Pappe, The Ethnic Cleansing of Palestine,(2007)Oneowlrd Publications 2011 pp.195-198.
18. Morris, 2004, p. 495. endnote 49
19. "Letter from the Representative of the Provisional Government of Israel dated 8 November 1948 addressed to the President of the Security Council concerning letter from the Secretary-General of the League of Arab States (document S/1068)". UNISPAL Documents Collection. United Nations. Pristupljeno 8. 3. 2021.
20. Morris, Benny (2004). The Birth of the Palestinian Refugee Problem Revisited (jezik: engleski). Cambridge University Press. str. 351. ISBN 978-0-521-00967-6.
21. Rogan, Eugene; Shlaim, Avi, ured. (2007). The war for Palestine: rewriting the history of 1948 (5. print izd.). Cambridge: Cambridge Univ. Press. str. 54. ISBN 978-0521794763.

Izvori

• Benvenisti, Meron (2002). Sacred Landscape: The Buried History of the Holy Land Since 1948. University of California Press. ISBN 0-520-23422-7
• Morris, Benny (2004). The Birth of the Palestinian Refugee Problem Revisited. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-00967-7
• Khalidi, Walid (1991). "ALL THAT REMAINS: The Palestinian Villages Occupied and Depopulated by Israel in 1948", The Institute of Palestine Studies, Washington, D.C. ISBN 0-88728-224-5