Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Osmanska vlada potakla je protivarmenske osjećaje kod Kurda, susjeda Armena, pa su Armeni zbog toga i zbog povišenja poreza podigli ustanak. Osmanska vojska i kurdske paravojne snage pobile su 1894. hiljade Armenaca i spalile mnogo sela. Dvije godine kasnije armenski revolucionari zauzeli su osmansku banku u Istanbulu da bi privukli pažnju međunarodne javnosti. Odredi Turaka pobili su 50.000 Armena.
Drugi pokolj nad Armenima
Rusko i Osmansko Carstvo ušli su u Prvi svjetski rat kao neprijatelji. Osmanlije su Armene smatrali petom kolonom na strani Rusije. U februaru 1915. svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Armene u blizini fronta potjerali su da pješače prema negostoljubivim pustinjskim krajevima Sirije i Mezopotamije, a 24. aprila su u Istanbulu i drugim velikim turskim gradovima uhapšeni i pobijeni armenski intelektualci.
Ukupno je tako izginulo približno milion i po ljudi, dok se preživjeli nakon rata nisu mogli vratiti kući, pa su se iselili u ruski dio Armenije ili zapadnu Evropu, Sjevernu Ameriku i Australiju.
Te rane nisu potpuno zacijelile i još utječu na odnose između između Armenije i Turske. Zvanična Turska ne slaže se s terminom "genocid" i tvrdi da su samo neki zapovjednici "otišli malo predaleko", dok veliki broj evropskih država, a posebno Armenija, tvrdi da su ti događaji bili planirani i da se mogu nazvati samo genocidom. Taj je stav 1985. i 1986. zauzeo i UN, a godinu kasnije i Evropski parlament. Neke armenske organizacije (npr. ASALA) u drugoj polovini 20. vijeka terorističkim napadima neuspješno su pokušale natjerati Tursku da promijeni stav.
Jasno je da je međunarodna zajednica znala za te događaje, a nije reagirala drukčije (osim američkogambasadora) nego mlakim protestima ambasadora.
Spomen-park u Jerevanu
Kad je 1965. obilježavana 50. godišnjica genocida, javila se zamisao o postavljanju spomenika, koji je po nacrtima arhitekata Kalašjana i Mkrčjana dvije godine kasnije postavljen na brdu Cicernakaberd nad klancem rijeke Hrazdan. Obelisk visok 44 m simbolizira preporod Armena, a 12 blokova postavljenih u krug predstavlja 12 izgubljenih pokrajina na području današnje Turske. Unutar tog kruga gori vječna vatra. Od spomenika vodi park sa zidom dugim 100 m na kojem pišu imena krajeva za koje se zna da su u njima počinjeni pokolji. Na kraju tog parka 1995. otvoren je mali muzej s osnovnim podacima o događajima, kao i fotografijama njemačkih fotografa (turskih saveznika u Prvom svjetskom ratu) i publikacija o genocidu na raznim jezicima. Pokraj muzeja je prostor gdje strani državnici sade spomen-drveće.
Obilježavanje
Armeni svake godine obilježavaju dan genocida brojnim manifestacijama. Godinama pokušavaju navesti Tursku na priznavanje ovog događaja. Naprimjer, za 90. godišnjicu na armenskim TV-kanalima moglo se vidjeti kako su u Jerevanu stotine hiljada ljudi obišle memorijal te su oko vječne vatre postavili zid napravljen od cvijeća, slažući cvjetove, viši od 1 m i dug stotinjak metara. Istovremeno, u Los Angelesu, gdje živi velik broj Armena, u kolonama su protestirali uz transparente.
Britanski izvori govore o mogućih milion žrtava, dok, s druge strane, turski historičari govore o "nekoliko stotina hiljada" koji su stradali "u građanskom ratu u kojem je bilo žrtava na obje strane."
