Istočna strana ove ploče graniči sa Sjevernoameričkom pločom na sjeveru i Filipinskomorskom na jugu, te mogućom Ohotskom i Amurskom pločom. Južna strana graniči s Afričkom pločom na zapadu, Arabijskom pločom u sredini i Indoaustralijskom pločom na istoku. Zapadna strana je divergentna granica sa Sjevernoameričkom pločom i čini dio Srednjoatlantskog grebena koji je urakljen Islandom. Sve vulkanske erupcije na Islandu, poput onih iz 1973, kada je eruptirao Eldfell, 1783. i erupcije Lakija (islandski: Lakagígar) ili erupcije Eyjafjallajökulla iz 2010, uzrokovale su razilaženje Sjevernoameričke i Evroazijske ploče, što je rezultat divergentnih sila koje djeluju na granicama ploča.
Geodinamikom srednje Azije dominira međudjelovanje između Evroazijske i Indijske ploče. U tom području mogu se lahko prepoznati mnoge potploče ili blokovi kore, a koje formiraju Srednjoazijsku i Istočnooazijsku tranzitnu zonu.[1]
Evroazijska ploča zauzima površinu otprilike 67.800.000 km2.[2] Kreće se relativno na jug prema Afričkoj ploči brzinom 7–14 mm godišnje.
