| Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon. |
Esad Landžo, zvani "Zenga", (rođen 7. marta 1973), ratni zločinac iz Konjica, osuđen na 15 godina zatvora pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju na osnovu individualne krivične odgovornosti po devet tačaka za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. i u devet tačaka za kršenja zakona i običaja ratovanja zbog zločina počinjenih u logoru Čelebići gdje je obavljao dužnost stražara od maja do decembra 1992. godine.
Uvod
Tokom rata u BiH, općina Konjic je bila od strateške važnosti, jer je kroz nju prolazilo mnoštvo komunikacija od Sarajeva ka drugim dijelovima države, a predstavljala je i značajnu logističku trasu za snabdijevanje Bosanskih trupa.
Tokom napada srpskih snaga na Sarajevo, a potom i opsade od 1992. do kraja rata, ova ruta je bila vitalna za napore snaga bosanske vlade da razbiju blokadu. Nadalje, nekoliko važnih vojnih objekata se nalazilo u Konjicu, uključujući fabriku naoružanja "Igman", barake JNA "Ljuta", Rezervno komandno mjesto JNA (poznato kao "ARK"), komunikacioni i telekomunikacioni centar "Zlatar", te barake i skladište u Čelebićima.
Napad srpskih snaga i blokada Konjica
Iako u općini Konjic nije bilo srpske većine, marta 1992. samoproglašena "srpska opština Konjic" je usvojila SDS-ovu odluku o stvaranju srpskih teritorija po kojoj je teritorija na kojoj je postojala bilo kakva imovina u vlasništvu Srba proglašena srpskim teritorijem.
SDS je u saradnji sa JNA također bio aktivan u naoružavanju srpske populacije općine, kao i u obuci paramilitarnih jedinica i milicija. Do sredine aprila 1992. godine, Konjic je efektivno bio opkoljen i odsječen i od Sarajeva i od Mostara. Naoružane srpske snage su postavile barikade na Bradini (sjeverno od grada), kotrolišući prevoj Ivan Sedlo, na putu M17 prema Sarajevu. Put ka Mostaru je također bio blokiran u Donjem Selu na zapadu, a SDS formacije su kontrolisale područje na jugoistoku kod mjesta Borci.
Obje ceste i željezničke pruge su bile blokirane, a početkom maja i telefonske linije prema Sarajevu. Bošnjaci i Hrvati iz okolnih sela su počeli da dolaze u Konjic, bježeći iz svojih domova pred srpskom vojskom. Također su počeli pristizati protjerani iz ostalih dijelova BiH, putujući preko planina, kroz šumu, donoseći vijesti o ubijanjima i etničkom čišćenju. Informacije o dolasku HOS-ovaca u Konjic su kod srpskih stanovnika pobudili strah, te su počeli da napuštaju grad i da idu u sela pod srpskom kontrolom.
4. maja 1992. JNA je zajedno sa drugim srpskim snagama počela da granatira Konjic (sa Borašnice). Granatiranje je trajalo svakodnevno preko tri godine (do potpisivanja Dejtonskog sporazuma), a prouzrokovalo je ogromnu štetu, rezultirajući u pogibiji mnogih civila i svodeći uvjete za opstanak na nepodnošljiv nivo.
Dok je grad brujao izbjeglicama, osjećao se veliki nedostatak osnovnih namirnica za život i nedostatak smještaja za prognanike. Humanitarne organizacije su pokušale da snabdiju stanovnike sa dovoljno hrane, ali svi proizvodni kapaciteti su bili uništeni.
Deblokada grada
Tek su u augustu i septembru konvoji UNHCR-a uspjeli da dođu u grad, jer su sve putne komunikacije bile odsječene iz Sarajeva ka ostatku države. Prioritet općinskih vlasti je bila deblokada ruta ka Sarajevu i Mostaru. Taj cilj je podrazumijevao razoružanje srpskih snaga na Bradini, Donjem Selu, Borcima, i ostalim strateškim tačkama. Inicijalno se pokušalo pregovarati sa SDS-om i ostalim srpskim predstavnicima na Bradini i Donjem Selu. Kako pregovori nisu urodili plodom, donesena je odluka o lansiranju vojne operacije od strane združene komande.
Te vojne operacije su rezultirale u velikom broju srpskih zarobljenika, te je stoga bilo neophodno da se napravi mjesto gdje će biti zatvoreni. Javna policijska stanica u općina je imala ograničen kapacitet za zarobljenike, jer su se prije rata uhapšene osobe koje su čekale suđenje slale u Mostar.
Izbor za smještanje zarobljenika je pao na ranije osigurane objekte u Čelebićima.
Srpski zarobljenici
Većina zarobljenika koji su pritovreni između aprila i decembra 1992. su bili muškarci, uhapšeni tokom i poslije vojne operacije u Bradini i Donjem Selu, kao i u okolini.
Krajem maja, nekoliko grupa sa različitih lokacija je prebačeno u Čelebiće. Naprimjer, grupa od 15-20 muškaraca iz Cerića je zarobljena 23. maja 1992. i isti dan prebačen u Čelebiće. Vojna policija je uhapsila mnoge muškarce u Bradini krajem maja, a ti ljudi su kamionom dovezeni u Čelebiće.
Vojna istražna komisija je konstituisana nakon hapšenja osoba tokom vojne operacije, a svrha joj je bila da ustanovi odgovornost zarobljenika za ratne zločine tokom blokade i napada na Konjic. U komisiji su učestvovali predstavnici MUP-a, HVO-a i Teritorijalne odbrane.
Komisija je intervjuisala mnoge zarobljenike u Čelebićima, uzela njihove izjave, te analizirala druge dokumente koji su prikupljeni kako bi se odredila njihova uloga u napadima na Konjic i posjedovanju oružja.
Kao rezultat toga, zatvorenici su podijeljeni u različite kategorije, a komisija je preporučila da se određeni zatvorenici oslobode. Neki zatvorenici iz niže kategorije su kao posljedica takve odluke prebačeni u sportsku dvoranu na Musali.
Nakon jednomjesečnog rada komisije, na prijedlog pojedinih članova komisija je raspuštena, nakon što su sastavili detaljan izvještaj o brutalnosti uvjeta i tretmana zarobljenika, i za što su utvrdili da im takvi uvjeti onemogućavaju normalan nastavak rada sa bilo kakvim integritetom.
U optužnici Tribunala u Hagu se navodi da su nakon operacija zauzimanja srpskih sela od strane bošnjačko-hrvatskih snaga u općini Konjic i njenoj okolini, osobe srpske nacionalnosti koje su tada bile zarobljene odvedene u objekat bivše JNA u selu Čelebići zvanom "zatvor-logor Čelebići" gdje su zatvorenici ubijani, mučeni, seksualno zlostavljani, tučeni i na druge načine izlagani okrutnom i nečovječnom postupanju.
Od maja do decembra 1992. godine, individualci i grupe su oslobađane u nekoliko navrata iz zarobljeništva u Čelebićima, neki su prebačeni u pritvor na Musali, drugi su razmjenjeni, neki pod pokroviteljstvom Crvenog krsta koji je dva puta posjetio zarobljenike u prvoj polovini augusta, a 9. decembra su oslobođeni zadnji zarobljenici iz Čelebića.
Presuda
Esad Landžo je optužen i osuđen na osnovu individualne krivične odgovornosti po devet tačaka za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. i po devet tačaka za kršenja zakona i običaja ratovanja (što uključuje hotimično ubijanje, mučenje, hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda) u logoru Čelebići gdje je obavljao dužnost stražara od maja do decembra 1992. godine. Uhapšen je 2. maja 1996. u Bosni od strane bosanskohercegovačkih vlasti. U pritvor Haaškog tribunala je prebačen 13. juna 1996.
Presudom Pretresnog vijeća MKSJ-a od 16. novembra 1998. je osuđen na 15 godina zatvora, što su kasnije potvrdila i ostala vijeća: Žalbeno vijeće (20. februara 2001), Pretresno vijeće (9. oktobra 2001), te ponovo Žalbeno vijeće po žalbi na kaznu (8. aprila 2003). Dana 9. jula 2003. prebačen u Finsku na izdržavanje kazne. 10. aprila 2006. pušten je na slobodu.
Vanjski linkovi
