Eleonora Akvitanska (francuski: Aliénor d'Aquitaine; 1122 – 1. april 1204) vladala je Akvitanijom i bila jedna od najmoćnijih i najutjecajnijih žena svoga vremena. Pored toga što je bila suo iure vojvotkinja Akvitanije, brakovima je bila i kraljica Francuske i Engleske.
Bila je kćerka akvitanskog vojvode Vilima X i Enore od Châttelleraulta. Ime je dobila po majci i prvi je nosilac imena Eleonora (koje znači "druga Enora"). Naslijedila je oca sa petnaest godina kao vojvotkinja Akvitanije i grofica Poitiersa.
Prvi brak
Tri mjeseca po dolasku na akvitansko prijestolje Eleonora se udala za francuskog kralja Luja VII, sina i savladara svog zakonskog staratelja, Luja VI. Luj VII je time postao iure uxoris vojvoda Akvitanije. Tokom svog prvog braka učestvovala je u Drugom križarskom ratu kao vođa akvitanskih trupa. Po povratku iz križarskog rata Eleonora i Luj su odlučili zatražiti poništenje svog nesretnog braka. Razlike između njih su bile nepremostive, a u braku su bile rođene samo dvije kćerke, pa je poništen na osnovu prebliskog srodstva muža i žene.
Drugi brak
1152. udala se za normanskog vojvodu Henrika II, koji joj je bio još bliži rođak od prvog muža.[1] Time je dobila novog savladara. Dvije godine kasnije on je naslijedio englesku krunu. U sljedećih trinaest godina rodila mu je osmero djece. Tri od njihovih pet sinova postali su kraljevi Engleske. Međutim, i ovaj brak je ubrzo postao nesretan. Pošto je podržavala pobune njihovih sinova protiv njega, Henrik je Eleonoru držao u kućnom pritvoru od 1173. do svoje smrti 1189.
Udovištvo
Po muževoj smrti oslobodio ju je njen sin, Rikard I,[2] koji je vladao Akvitanijom zajedno s njom. Eleonora je upravljala Engleskom kao regent dok se njen sin borio u Trećem križarskom ratu. Nadživjela ga je i posljednje godine svoje vladavine u Akvitaniji provela je vladajući zajedno sa najmlađim sinom, Ivanom. Do smrti je nadživjela svu svoju djecu osim Ivana i Eleonore.
Reference
- ^ Chronique de Touraine
- ^ Alison Weir. Eleanor of Aquitaine: A Life.
