Ishodna kuća porodice Džabić, poznata i kao Džabića-kula, nalazi se u Vrapčićima, tri kilometra sjeverno od Mostara, Bosna i Hercegovina. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 4. do 6. septembra 2013. godine u Sarajevu, donijela je odluku da se kuća proglasi za nacionalni nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo (predsjedavajuća) Nacionalni spomenik čine: kuća sa pomoćnim objektima (dva ekonomska objekta i čatrnja), ogradni zidovi sa kapijama i dvorište oko kuće.
Historija
Prvi vlasnik kule Džabića u Suhom dolu u Vrapčićima, bio je Smail Bešo, zemljoposjednik iz Mostara koji je imao još tri kule u Hercegovini. Ženidbenim vezama, poznata mostarska ulemska porodica Džabić došla je u posjed kompleksa. U prizemlju, na jednom dolafu, duboreznom tehnikom, arapskim pismom na turskom jeziku, bio je natpis: Ova zgrada sagrađena je godine 1216. (1801).
Do Rat u Bosni i Hercegovini|rata 1992. god, kuću i imanje koristili su posljednji potomci Džabića, koji su se nakon toga raselili. U ratu su kuću koristile izbjeglice.
Drugi ljetnikovac u Vrapčićima je kula Alajbegovića, sagrađena u prvoj deceniji nakon okupacije 1878. godine. Sagradili su je braća Alajbegović, od kojih je Muhamed, poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. bio prvi gradonačelnik Mostara.
Oba ova zdanja su nemjerljive vrijednosti, ali njihova obnova nije urađena.
Iz porodice Džabić je mostarski muftija Ali Fehmi ef. Džabića. U Roznamedži Ibrahim ef. Medresi, više je godina bio profesor „bez ikakve plaće“. Stručna kritika, i naučna i književna, ubraja ga među vrhunske znanstvenike u područjima gramatike, stilistike i književnosti arapskog jezika. Početkom 20. stoljeća, bio je poznati kritičar austrougarske okupacije i politički protivnik vladajućeg režima. U kući je okupljao bošnjačke prvake kada su se dogovarali o potrebi vođenja političke borbe bosanskohercegovačkih muslimana. Godine 1902. otišao je na konsultacije u Istanbul i Austro-Ugarska mu je zabranila povratak, kao “ilegalnom iseljeniku”. Tamo je umro i sahranjen 1918. god.
Opis
Stambeni kompleks iz daljine djeluje kao mali vojni logor, sa visokim zidovima, kulom i pomoćnim objektima. Kula je postavljena na sjeverozapadnom dijelu kompleksa, s prizemljem i jednim spratom. U zasebnoj avliji su privredni objekti: konjušnica s podosta sačuvanih dijelova drvenarije, sjenik, konjske jasle, sa zajedničkim krovištem. U sredini dvorišta je čatrnja, malo podignuta nad nivoom zemlje,
U prizemlju kuće je hajat s podom popločanim rezanom miljevinom koja se dodiruje s avlijskom kaldrmom. Iz hajata se ulazi u tri prostorije, od kojih je jedna kuhinja.
Na spratu su tri prostorije, i jedna je divanhana. U sredini njezinog zida je jedan kamin, a s obje njegove strane, u zid su ugrađene drvetom obložene rafe s policama za rukopise i knjige.
Literatura
Vanjski linkovi
Reference
