PROFILBARU.COM

Dušan Bilandžić (Maljkovo kod Sinja, 1924 – Zagreb, 2015.) bio je hrvatski historičar i političar.^[1]

Karijera

Niže razrede franjevačke gimnazije završio u Sinju, a više razrede u gimnaziji u Osijeku. Još prije rata stupio je u SKOJ (komunističku omladinu), a od 1942. učestvuje u ratu kao borac i politički komesar u slavonskim partizanskim jedinicama. Također, te je godine stupio u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ). 1955. završio je Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, a od 1945. do 1960. je djelovao kao predavač historije na Vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon izlaska iz JNA, Bilandžić počinje novinarsku karijeru, no ubrzo je dobio posao u sindikatima, pa 1965. biva izabran u Predsjedništvo sindikata Jugoslavije kao predstavnik Hrvatske. Istovremeno sa sindikalno-samoupravljačkim eksperimentima i praksom, Bilandžić se dalje školuje, te 1965. stiče doktorat nauke na Zagrebačkom univerzitetu iz područja ekonomije. Godine 1967, nakon Tuđmanovog političkog kraha, postaje direktorom "Instituta za historiju radničkoga pokreta" u Zagrebu. U sljedećim godinama je obnašao više političkih funkcija, a bio je i jednim od ključnih ljudi koji su učestvovali u izradi posljednjeg jugoslavenskog ustava iz 1974. godine. Na Fakultetu političkih nauka postaje predavač i dekan koncem 70-ih i početkom 80-ih godina. Za člana saradnika JAZU izabran je 1980. godine, a za redovnog člana 1991.

Protiv jugoslavenstva

Dušan Bilandžić je možda najbolji hrvatski poznalavalac i sintetski historičar razdoblja poslijeratne Hrvatske i komunističke Jugoslavije. Već od početka osamdesetih našao se na udaru unitarističko-centralističkih snaga zbog svoga protivljenja politici unitarnog jugoslavenstva koja se zahuktala poslije Titove smrti. Budući da je javno osporavao validnost kategorije "Jugoslaven" kao nacionalne odrednice u popisu stanovništva 1981., Bilandžić je sredinom 80-ih doslovno razapet od beogradskih medija kao skriveni separatist i "ustaša", u najmanju ruku neobična kvalifikacija za jednog komunističkog sindikalca.

Odnos sa Tuđmanom

Kako se približavalo doba raspada SFRJ, Bilandžić se neuspješno reaktivirao na listi hrvatskog SDP-a, i brzo propao na prvim višestranačkim izborima. No, stare su veze i prijateljstva proradili, pa ga je Tuđman angažirao kao predstavnika u Beogradu u razdoblju poslije 1991. Na ovome mjestu valja napomenuti da je u zadnjih preko 40 godina Bilandžić zadržao čudan odnos simultanog prijateljstva i netrpeljivosti s Tuđmanom, često radikaliziran Tuđmanovim eksplozivnim temperamentom i nezgrapnim eskapadama. Već je ušla u legendu situacija kada je poslije "Oluje" Tuđman, razbješnjem Bilandžićevim feljtonističkim zapisima i indiskrecijama po novinama, u jednom TV intervjuu proglasio Bilandžića za "čudovište". Očito je da se radilo o lapsusu iziritiranog Tuđmana, ali smiješnost te scene je ostala jednim od označitelja Bilandžićeve političke karijere. Uskoro poslije javnoga ostracizma, Tuđman je opet zaposlio Bilandžića, kojega je nazvao "čudovištem", na historijsko-političkim zadacima, kao da se ništa nije dogodilo. Ipak, valja napomenuti i to da je Dušan Bilandžić čest gost novinskih kolumni u kojima se baš nije iskazao političkom pronicavošću i dalekovidnošću. Ovom eminentnom historičaru, i pored prebogatog osobnog iskustva, očito manjka političke vidovitosti i realizma.

Knjiga "Hrvatska moderna povijest"

Glavna područje Bilandžićevog historijskog interesa ostaje komunistička Jugoslavija i položaj Hrvatske i Hrvata u njoj. Osim brojnih članaka u stručnim časopisima, te niza lakših feljtona u novinama, autorova glavna djela ostaju "Historija SFRJ", 1978. i "Hrvatska moderna povijest", 1999. Dok je prvo djelo, unatoč mnoštvu vrijednih dijelova, ipak zastarjelo zbog neslobode u okruženju u kojem je pisano i objavljeno (SFRJ), Bilandžić je u Hrvatskoj modernoj historiji inkorporirao obilje materijala iz prijašnjeg djela, ali u drugačijoj vizuri i slobodnom diskursu. Bilandžićeva Hrvatska moderna povijest spada u najbolja djela savremene hrvatske historiografije, i po modernosti pristupa i po obuhvatnosti i temeljitosti analize, kao i po monumentalnosti ostvarenja. Radi se o knjizi većeg formata od preko 800 stranica, s obiljem podataka, tablica, brojki, citata i statistika. Pokriveno je razdoblje od 1848. do 1999, no, na nejednak način. Doba od 1848. do 1941. zauzima svega oko 120 stranica (cijela Kraljevina Jugoslavija je "dobila" odjeljak od 68. do 120. stranice). Nakon izvrsnog prikaza Drugog svjetskog rata na tlu bivše Jugoslavije (vjerovatno najboljeg sistematskog opisa u modernoj historiografiji koji se nije rasplinuo u nevažnim detaljima), Bilandžić se bacio na obradu svoje "uže specijalnosti": komunistička Jugoslavija se rastegla od 204. do 779. stranice (sam je projekat Velike Srbije, koji je na kraju srušio SFRJ, prikazan na 30 stranica). Knjiga završava epilogom koji, nakon izričitog autorovog iskaza da je vremenska distanca premala da bi se dao historijski mjerodavan prikaz, daje kratki opis Bilandžićevog poimanja ratova na području propale Jugoslavije od 1991. do 1999. Tako je u 17 poglavlja i epilogu autor ocrtao posljednji vijek i po u historiji hrvatskog naroda, istovremeno pokrivši dobar dio onoga što bi se, u nedostatku boljeg imena, moglo nazvati "historija Jugoslavije".

Opsežnosti (a i slabosti) Hrvatske moderne historije su u trajnoj Bilandžićevoj fascinaciji životom i djelom Josipa Broza Tita, što nerijetko daje iskrivljenu sliku zbivanja. Autor nije prešutio negativne pojave Titove diktature, bleiburške zločine i kult ličnosti, ali ih je, uzmu li se u obzir ostala historijski izvori i živo ljudsko iskustvo, u priličnoj mjeri umanjio. Još je vidljivija druga glavna "mana" knjige: nerazmjer u kojemu razdoblje komunističke Jugoslavije (oko trećine opisanog perioda) "dobija" skoro četiri petine cijele knjige. Dobar dio knjige i nije historija Hrvata u Jugoslaviji, nego prije historija Jugoslavije sa hrvatskog stajališta.

No, uprkos navedenim dubiozama, neupitno je da Hrvatska moderna povijest ostaje do sada jedinstvenim poduhvatom: tako cjelovit opis novije hrvatske historije još niko nije dao. Knjiga obiluje svježim idejama i propitivanjima: npr. nasuprot prevladavajućim stavovima o nezrelosti hrvatske političke elite u razdoblju 1. svjetskog rata, Bilandžić argumentirano obrazlaže da "jugoslavenska opcija" i nije bila baš lutanje "gusaka u magli", nego možda najmanje loš potez. Isto tako, doba NDH i učestvovanje Hrvata u različitim sukobljenim vojskama obrađeni su najsistematskije i bez premca u dosadašnjoj literaturi; autor je eruditski, a opet vrlo pregledno prikazao sraz nacionalnih stremljenja i ideologija postavljenih na šire platno svjetskohistorijskog vrtloga događaja. Bilo koji "ljubitelj" komunističkih spletkara i njihovih ideoloških sukobljavanja koja su imali dugotrajne posljedice po budućnost naroda na jugoistoku Evrope, može u ovoj knjizi naći pravo obilje materijala i dosad neobjavljivanih dokumenata. Uzme li se sve to u obzir, Hrvatska moderna povijest ostaje najambicioznijim hrvatskim savremenim historiografskim prikazom s najviše vrlina i najmanje mana.

Razgovori o podjeli BiH

Bilandžića je Tuđman imenovao članom ekspertnog tima koji je sa srbijanskim predstavnicima pregovarao o podjeli Bosne i Hercegovine.^[2] On je smatrao da je podjela Bosne i Hercegovine "apsurdna i neostvariva ideja", ali je pristao učestvovati u pregovorima u nadi da će, kako kaže, moći elaborirati nekakvu studiju. Bilandžić se u to vrijeme nije plašio hrvatskih pretenzija na BiH, koja u to vrijeme nije imala snage, ali jeste namjera Beograda.

Prvi sastanak - Tikveš, 10. april 1991.

Prvi sastanak između srbijanskih i hrvatskih predstavnika je održan u Baranji, u mjestu Tikveš 10. aprila 1991. Bilandžić je, prema svojim riječima, odmah na početku kazao da je ideja povratka na stanje od prije Ustava iz 1974. nemoguća. Srpski akademik Kosta Mihajlović je odgovorio da se on zalaže za obnovu stare federacije. Smatrao je da su nacije razbile federaciju, da razumije želju svake nacije da formira državu, ali da su granice republika pravili samo tri čovjeka: Tito, Kardelj i Đilas. Mihajlović je smatrao da su granice neprihvatljive i da se trebaju mijenjati po etničkim i historijskim kriterijima. Profesorica Smilja Avramov je branila savezni centralizam, dok je Tuđmanov savjetnik Zvonko Lerotić replicirao s tezom da federacije funkcioniraju samo u jednonacionalnim zajednicama. Zaključak ovog susreta je bio da Srbija ne želi konfederaciju i da odbija tadašnju Federaciju. Srbija bi pomogla stvaranje hrvatske države, a za uzvrat su tražili hrvatsku potporu prilikom oblikovanja srbijanske države.

Drugi sastanak - Beograd, 13. april 1991.

Drugi sastanak je otvorio Kosta Mihajlović kazavši da se trebaju utvrditi granice budućih država Srbije i Hrvatske. Smilja Avramov je glavnu opasnost vidjela u Muslimanima za koje je kazala da su se već povezali sa svjetskim islamom i da prijete Srbima i Hrvatima. Mihajlović je upozorio da Muslimani istiskuju Srbe i Hrvate iz Bosne u njihove matične zemlje i da BiH odmah treba dijeliti. Bilandžić tvrdi da je srbijanska strana čak kazala da imaju "dokument od NATO saveza u kojem stoji da bi bilo poželjno da Srbi i Hrvati sporazumno podijele Muslimane, onda im naprave život nesnosnim, da isele u Aziju". Srbijanska strana je nudila zamjenu stanovništva, npr. preseljenje Bošnjaka iz Cazinske krajine u Knin, tvrdeći da njima pripada cijela Posavina. Također su tvrdila da Baranja ne pripada Hrvatskoj i postavi zahtjev da srpska Krajina treba izaći na Jadran.

Treći sastanak - Zagreb, 20. april 1991.

Na ovom sastanku je Kosta Mihajlović govorio o namjeri da Turska iz Male Azije želi naseliti četiri miliona muslimana u BiH. Po njegovim riječima, Muslimani namjeravaju proglasiti 15. oktobra 1991. Bosnu džamahirijom i ponovo je naglasio da se Bosna mora podijeliti.